'Sejdić-Finci’ ruši Dayton – ima li Strasbourg pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

Jedna od najpoznatijih presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu protiv BiH je u slušaju ‘Sejdić-Finci’, koju su podnijeli državljani BiH, Jevrej Jakob Finci i Rom Dervo Sejdić. Naime, niti Sejdić, a niti Finci po sadašnjem Ustavu BiH nisu se mogli (a i dalje to ne mogu) kandidirati se na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.



Zbog ove činjenice Sud je odlučio da su im prekršena ljudska prava i slobode. No, ova odluka nije donesena jednoglasno, a argumenti dvoje sudaca koji su u ovom slučaju imali izdvojena mišljenja – više nego su zanimljiva.

Odluka ‘Sejdić-Finci’ nije bila jednoglasna’

Čak 17 sudaca, Jean-Paul Costa, predsjednik Suda i sudci Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Françoise Tulkens, Josep Casadevall,Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi većinom glasova presudili su da se Dervo Sejdić i Jakob Finci imaju pravo kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

Većinom glasova – sa 14 njih glasali su ‘za’, a troje su imali stav ‘protiv’ po pitanju prava kandidature za Dom naroda.

Također, samo jedan sudac bio je ‘protiv’, odnosno, suprotnog mišljenja da su Sejdiću i Finciju povrijeđena prava u svezi kandidature za Predsjedništvo BiH. Troje sudaca koji se nisu složili s kolegama po ovim pitanjima su: sutkinja prof.dr. Ljiljana Mijović danas profesorica Univerziteta u Banja Luci te sudci Khanlar Hajiyev iz Azerbajdžana i Giovanni Bonello iz Malte.

No, iako je više nego opravdano pitanje zašto ovo troje sudaca nije potpuno uvjereno da su Sejdiću i Finciju povrijeđena njihova ljudska prava i slobode, njihova pojašnjenja više su nego zanimljiva i podložna ozbiljnim raspravama.

‘Vidne slabosti državnosti BiH, ali ignorirane’

Tako sutkinja Mijović u izdvojenom mišljenju, a kojem se pridružio i sudac Hajiyev, ističe kako dijeli mišljenje većine da su ustavne odredbe koje se odnose na strukturu Predsjedništva BiH u suprotnosti sa zabranom diskriminacije, ali da se njeno mišljenje u prvom dijelu (Dom naroda) značajno razlikuje od većine sudaca.

Ona podsjeća da je javnost puno očekivala od ove presude, čemu je doprinio i prijem BiH u Vijeće Europe. “Moglo bi se kazati da su sve slabosti državnosti BiH vidne ali ignorirane u trenutku njenog pristupanja Vijeću Europe, u ovom predmetu iskazale u svom punom obimu. Moje opće napomene ponajprije su usmjerene na činjenicu da je, kako je to u svom izdvojenom mišljenju naglasio i sudac Bonello, Veliko vijeće omanulo u analizi kako povijesne pozadine, tako i okolnosti pod kojima je Ustav BiH donesen”, piše sutkinja Mijović u svom podnesku posebno naglašavajući okolnosti koje su dovele do sadašnje strukture državnog uređenja BiH.

Ona, nadalje, pita jesu li vlasti BiH bile u potpunosti svjesne mogućih posljedica ratifikacije svih protokola na tekst Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je BiH jedna od svega 17 država članica Vijeća Europe koje su ratificirale Protokol 12 (Opća zabrana diskriminacije i teritorijalna primjena), a čak 30 ih to nije učinilo.

„Podgrijavanje ozbiljnih tenzija, još prisutnih u BiH“

Pojašnjavajući nastanak Daytonskog mirovnog sporazuma te okolnosti pod kojima je sklopljen, Mijović piše:”…Podjela pozicija u državnim organima između konstitutivnih naroda predstavljala je središnji element koji je i sam mir u BiH učinio mogućim. U takvom kontekstu, negiranje legitimnosti normama koje bi, sa stanovišta nediskriminacije mogle biti problematične ali nužne u pogledu uspostavljanja mira i stabilnosti, te sprječavanja daljeg gubitka ljudskih života, bilo bi vrlo teško.

Ovo ujedno predstavlja i ključni aspekt osjetljivosti ovih predstavki, jer bi promjene u strukturi specifičnih političkih institucija koje podnositelji u ovom predmetu zahtijevaju zapravo podrazumijevale promjene postojeće ravnoteže u vršenju vlasti, što bi moglo dovesti do podgrijavanja ozbiljnih tenzija, još prisutnih u BiH”.

Ona smatra da je još jedna činjenica koju je Sud u potpunosti ignorirao to da “ni Ustav BiH ni njen Izborni zakon ne predviđaju bilo kakve kriterije koje bi netko morao ispunjavati kako bi postao kandidat za člana Doma naroda”.

„Je li na Europskom sudu odluka da je došlo vrijeme za promjene?“

“Istu predstavku mogao bi podnijeti i bilo koji pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, tvrdeći da ne postoje slobodni izbori za Dom naroda niti za njega, s obzirom na to da je jedini način da netko postane članom Doma naroda imenovanje od entitetskog parlamenta”, zaključuje sutkinja u svom podnesku.

 I na koncu, navodeći niz primjera u kojima međunarodna zajednica ni danas ne smatra da je u BiH ostvaren značajan napredak postavlja pitanje:”U svjetlu navedenog, može li itko s apsolutnom sigurnošću tvrditi da relevantne ustavne odredbe u današnjem trenutku nemaju svoje opravdanje? S drug strane, ako je njihovo postojanje i dalje opravdano, imaju li takve odredbe imaju legitiman cilj?…Je li na Europskom sudu da odluči da je došlo vrijeme za promjene?”

Ništa logičnije nego osuditi kršenja prava Jevreja i Roma, ali…

Dok sutkinja Mijović svoje neslaganje obrazlaže kritički ali mirnijem tonu, puno je oštriji sudac Bonello koji za slučaj ‘Sejdić-Finci’ kaže da je jedan od onih koji mogu izgledati kao najjednostavniji s kojima se Sud ikada suočio, ali istovremeno i kao najzamršeniji. On je, kako piše u svom Izdvojenom mišljenju, “gotovo bez oklijevanja protiv stava da postoji povreda Konvencije”.

“Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprječavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. Sada to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno vremena…Međutim, neka pitanja su me duboko uznemirila, i na koja, moram priznati, nisam dobio zadovoljavajuće odgovore Suda. Uvjerljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti povijest ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti”, bilo je mišljenje sudca Bonella.

On, kao i njegova kolegica Mijović, polazi od krvavih sukoba po etničkoj osnovi do primirja Bošnjaka, Srba i Hrvata i Daytonskog sporazuma koji je, kako posebno ističe, postignut ‘dugotrajnim pregovorima, baziranim na sustavu kontrola i balansiranju između tri zaraćene strane’.

 „Sve ste uradili pogrešno“

“Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. To možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom. Ona je bazirana na podjeli vlasti, složenoj do najsitnijih detalja, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim zastupničkim organima države. Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno. Trebalo bi sve ponovo početi. Daytonska formula je neprikladna, njeno mjesto od sada preuzima ne-formula iz Strasboura. Treba se ponovo vratiti na ploču za crtanje”, njegova kritika presude u korist Sejdića i Fincija.

On postavlja pitanja “Je li u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?” kao i da Sud „odbija podsjetiti na tragediju koja je prethodila i okončana isključivo Daytonom“.

Ima li Sud pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

U svemu ide i korak dalje dvojeći: “Sud ima gotovo neograničena ovlasti u osiguranju pravnog lijeka za utvrđene povrede ljudskih prava zagarantiranih Konvencijom – i tako treba biti. Ali, uključuju li ova neograničene ovlasti uključuju i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”.

Sudac Bonello kritizira sud u Strasbourgu smatrajući da je, namjerno ili ne, isključio samu srž povijesti Balkana te da time nanosi zlo jer se mržnja vrjednuje kao kultura.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Dejtonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba biti dovedena u pravnu ili etičku obvezu sabotiranja sustava koji je očuvao njeno demokratsko postojanje“, ocjenjuje.

Opravdanje za ograničenja

On navodi da je Strasbourg godinama olako prihvaćao ograničavanje izbornih prava te navodi niz slučajeva, primjerice, pravo glasanja i pravo kandidature koja su se zasnivala na najširem spektru opravdavanja koji se može zamisliti: od nepoznavanja jezika do boravka u zatvoru ili zbog kazne ranije izrečene za učinjeno teško kazneno djelo, uvjeta za dobivanje državljanstva, od toga da je netko član parlamenta druge države do toga da netko ima dvojno državljanstvo, uvjeta pod kojima se polaže zakletva na vjernost monarhu itd.,

“Sve ove razloge Strasbourg je smatrao dovoljno jakim u pravdanju uskraćivanju prava na glasanje ili na kandidaturu. Ali jasnu i prisutnu opasnost od destabiliziranja nacionalne ravnoteže nije. Sud nije utvrdio da rizik od građanskog rata, izbjegavanje pokolja ili očuvanje teritorijalnog jedinstva, ima dovoljnu društvenu vrijednost da opravda izvjesna ograničenja prava ova dva aplikanta. Ja ne dijelim ovakvo mišljenje. Ja ne mogu podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće”, zaključuje sudac Bonello u pojašnjenju zašto nije podržao Jakoba Fincija i Dervu Sejdića.


(Izvor: Dnevni list)

Komentari:

No comment.

Lijepe li budućnosti!

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna