ČIJI JE DRVAR? I EPISKOP KAŽE - SRPSKI Episkop Sergije Komšića nazvao "prvim Hrvatom među Bošnjacima" i "novim Benjaminom Kalajem"

Povodom izjave Željka Komšića da "Drvar nikad nije bio srpski", oglasio se episkop bihaćko-petrovački Sergije.  "Zna Drvar čiji je, znaju Drvarčani tko su i zbog toga su riječi člana Predsjedništva BiH Željka Komšića samo još jedan pucanj u prazno, a Srbima još jedna opomena da ne smiju zaboraviti svoje korijene jer će im, u suprotnom, oni kao što je Komšić pisati udžbenike iz kojih će učiti povijest", poručio je episkop Sergije.



Dalje navodi kako svi kojima je Drvar u srcu neće ostati nijemi na riječi novog Benjamina Kalaja, koji želi da im prekroji ime i prezime, pretke i prošlost.

- Kada bi ljudi govorili samo ono što znaju, svijet bi zašutio groznom tišinom. Ovu veliku misao velikog češkog mislitelja, Željko Komšić, prvi Hrvat među Bošnjacima, zasigurno nikada nije čuo, jer da jeste, nikada ne bi rekao da Drvar nije srpski grad. Šutio bi ovaj bošnjački Hrvat na privremenom radu u Predsjedništvu BiH i nikada ništa ne bi progovorio. Ali, ne. Skupivši hrabrost koju nema, usudio se gospodin Komšić kvalificirati, tuđe poklanjati, zavičaj nam  skrnaviti - smatra vladika Sergije, prenosi Eparhija bihaćko-petrovačka.

On je poručio Komšiću da pogleda rezultate bilo kojeg popisa, od turskih deftera do dana današnjeg, i prosvijetli tamu vlastitog neznanja.

Vladika pita i zašto ako je Drvar bosanski, u njemu onda ne žive Bošnjaci, Bosanci, Bošnjani i njima slični.

- Ne shvatajući okrutnost politike velikih sela, naši su preci u selu Trubaru, u vrijeme bosanskohercegovačkog ustanka, proglasili ni manje ni više nego ujedinjenje sa Srbijom! Okolnosti su slične, ali je želja ovog naroda ostala ista. Zna to i uvaženi gospodin Komšić, hrvatski član Predsjedništva BiH izabran voljom Bošnjaka, ali nesiguran u vlastiti identitet, tu istu nesigurnost pokušava projektirati u identitet našeg srpskog Drvara - tvrdi vladika Sergije.

Ovo je nastavak trakavice na temu "Čiji je Drvar?". Naime, ovaj tjedan u Drvaru otvoren je konzulari ured Republike Srbije i tom prilikom u svom obraćanju, veleposlanik Srbije u BiH Aleksandar Đorđević rekao je da će "Ured biti u funkciji povezivanja Srba koji žive u BiH s maticom Srbijom". "Nadam se da će se raseljeni vratiti i da će u perspektivi Drvar biti srpski grad kao što je uvijek i bio", naglasio je on.

Nakon toga reagirao je Komšić kazavši kako "Drvar nikad nije bio srpski niti će to biti". "Drvar je partizanski, i oduvijek je bio bosanski grad. Uvijek će to i biti, unatoč željama i pretenzijama Srbije na Bosnu i Hercegovinu, koje su se zadnjih desetljeća manifestirale kroz najveći oblik tragedije po BiH i njene građane. Nadam se da će se veleposlanik Srbije, u buduće, suzdržati od srbiziranja bosanskohercegovačkih gradova. U ovoj državi ima mjesta za sve, ali nema mjesta za bilo čiji etnički ekskluzivitet", kazao je Komšić.
Nadalje, u cijelu polemiku oko toga "čiji je Drvar" uključio se i Komšićev kolega po "člansvu" u Predsjedništvu BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik, koji je ustvrdio "što je to srbijanski veleposlanik krivo rekao?", šaljući poruku da u isotj ne vidi ništa sporno i da se s njim slaže.

Nakon toga uslijedila je i reakcija piskopa bihaćko-petrovačkog Sergija koji je Komšića nazvao novim Benjaminom Kalajom, mađarskim i austrougarskim povjesničarem i političarem, ministrom financija Austrougarske i kao takav upraviteljem BiH.

Kalaj je vjerovao je u civilizacijsku misiju Austrougarske Monarhije u BiH i radio na tome da BiH oblikuje u skladu sa svojom vizijom prosvijetljene europske države i društva. Promicao je ekonomski razvoj, usvajanje zapadnih vrijednosti, modernizaciju kulture, te upravnu i pravnu reformu.

Kako je držao da je BiH prožeta više istočnjačkim duhom nego zapadnjačkim idejama, smatrao je da nove institucije i inovacije treba pažljivo uvoditi imajući u obziru okolnosti
Unatoč njegovom afinitetu prema Srbima, Kallay se slagao s većinom austrougarskih službenika da Srbija i Crna Gora predstavljaju prijetnju Austrougarskoj Monarhiji. Strahovao je da bi ove dvije države mogle preko srpskog stanovništva u BiH izazvati pobunu.[4] Austrougarske vlasti već su ranije radile na izumu bošnjačke nacije i bosanskog jezika, prvo nazvanog zemaljskim, pa potom i bosanskim. Kallay je želio učvrstiti ovakvu politiku obilježavajući Bosnu i Hercegovinu kao zasebnu povijesnu specifičnost.

Politika u BiH zasnivala mu se na izoliranju BiH od srpskog i hrvatskog utjecaja i izgradnji zasebne interkonfesionalne bošnjačke nacije lojalne Monarhiji. Kako bi postigao taj cilj, oslanjao se na vojsku i represiju, zabranjujući časopise i knjige. Odbio je provesti agrarnu reformu, ne želeći uznemiravati muslimanske zemljoposjednike.

Kao povjesničar, Kallay se uvelike bavio povješću Srba, a njegovo najpoznatije djelo je Geschichte der Serben (Povijest Srba; 1877.) u kojoj je obradio period od doseljavanja Srba na Balkanski poluotok do 1806. godine. Knjiga je objavljena na mađarskom jeziku 1877, a godinu dana kasnije na njemačkom. Djelo je objavljeno i na srpskom jeziku i bilo je zabranjeno u Bosni i Hercegovini za vrijeme Kalajeve uprave, prvenstveno zbog toga što je u njenom jednom dijelu Kalaj Bosnu nazvao "srpskom zemljom".

Kalaj je 22. srpnja 1868. u svom dnevniku zapisao: “Milivoje Blaznavac (vojni ministar) razgovarao je s Longvortom o tome da sultan mirno preda upravu nad Bosnom i Hercegovinom Srbiji, za šta bi ona plaćala danak Porti. Kada bi to uspjeli, vjeruje da bi Istočno pitanje bilo riješeno i da Rusija ne bi mogla istupati kao zaštitnica i spasiteljka. Longvortu ova ideja ‘nije strana’, samo želi mješovitu upravu za Turke i za Srbe. Rekao sam mu da mi se to vrlo sviđa, pošto pokrajine za nas nikada ne mogu biti opasne, a ako se ujedine mogu predstavljati najjaču branu protiv Rusije“. Kalaj je posljednjih godina boravka u Beogradu potpuno digao ruke od “bosanskog pitanja“. Stav prema Srbima drastično je promijenio. Bilježi se da je Kalaj 1873. godine u razgovoru s Lajlom Majtenjijem, vanrednim komesarom u Novom Sadu, pozvao je na najstrože postupanje prema Srbima. “Srbi se mogu učiniti bezopasnim samo ako se s njima najstrože postupa, rasa koja propada neće se moći oduprijeti ugnjetavanju. Samo što ovakav postupak treba biti stalan i dosljedan", rekao je.

 

Malo o povijesnim pregovorima o rješenju srpskog pitanja preko BiH i ulozi Benjamina Kalaja

Prenosimo dio teksta 'Benjamin Kalaj i Ugarsko-srpski planovi za Bosnu i Hercegovinu 1868–1871', autora Radovana Šubića, bez lektorskih intervencija

....

Kalaj je nastavio da s Blaznavcem pregovara o budućim potezima Srbije u slučaju ruskog napada na Austrougarsku. Sredinom septembra 1869. odbacio je Blaznavčev plan da Srbija u slučaju rata napadne Tursku, osvoji Bosnu i Hercegovinu i Staru Srbiju i obrazuje jednu državu pod sultanovim suverenitetom. “Mi ne želimo aktivnu pomoć Srbije, samo da ostane mirna i ne uznemirava Tursku. Šta da damo za ovaj mir? Bosnu i Hercegovinu – odgo-vorio je Milivoj, ponavljajući, kao već toliko puta, da se jedino na ovaj način može odstraniti turski uticaj, da će tako mir Istoka biti obezbijeđen i da će ti narodi smatrati svojim prijateljem onog ko im to pribavi“.

Pregovori Blaznavac–Kalaj, svojevrsna igra nadmudrivanja, nastavila se bez konkretnih rezultata do kraja 1869. i prvih mjeseci 1870. Zahvaljujući podršci Austrougarske, Namjesništvo je uspjelo da tokom prve dvije godine svoga rada ubijedi Portu u miroljubivost svoje spoljne politike. Svjestan snage i blizine Austrougarske i njene želje da suzbije ruski uticaj u Srbiji, Ristić je bio sklon balansiranju između ove dvije sile. Početkom 1870. on je preuzeo inicijativu u rješavanju bosanskog pitanja. Ristić je govorio Kalaju da bi ustupanje Bosne i Hercegovine za Portu bilo korisno, a u ostvarenju toga Austrougarska bi imala da pomogne Srbiju. Pošto se mirnim putem taj cilj ne može ostvariti, treba Srbija da podigne ustanak u Bosni i Hercegovini a zatim od Porte zatraži ove oblasti. Kalaj se i dalje zauzimao za miro-ljubivo rješenje.

Blaznavac je Kalaju u martu 1870. predložio da ugarski parlament u formi jedne interpelacije i ministarskog odgovora izjavi da Bosnu smatra se-strinskom državom Srbije i da ne namjerava ometati njihovo stapanje.41 Javna podrška srpskoj politici prema Bosni, nije odgovarala ugarskim planovima, te su srpsko-ugarski dogovori počeli da malaksavaju. Kalaj je primijetio da Andraši u pogledu bosanskog pitanja “nema čvrsto, odlučno gledište te da bi volio da se stvar razvlači“.

Andraši je nastavio da ponavlja uvjerenje da je rat s Rusijom neizbježan. Prema tome, da Srbija ne bi stala na stranu Rusije mora se vršiti pritisak na Portu da ustupi Srbiji Bosnu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, Kalaj je sve oštrije procjenjivao poteze svog zaštitnika. “Andraši bi želio rat ali nema dovoljno energičnosti da ga započne.“43
Novembra 1870. pregovori su nastavljeni. Kalaj je predložio Blaznavcu da u slučaju rata s Rusijom Srbija posjedne Bosnu, ili da zaposjedanje izvrši austrougarska vojska. Ako bi Porta protiv toga protestovala, garantovali bi (Austrougarska; R. S.) Srbiji da će po završetku rata ako treba i silom pridobiti za njih Bosnu. Blaznavac je smatrao prvi način praktičnijim, jer upravo u slučaju rata treba mir tih pokrajina obezbijediti okupacijom protiv ruskih intriga.

Kalaj je u razgovoru s namjesnikom nastavio da izaziva srp-sko-hrvatske nesuglasice. Upozorio je Blaznavca na opasnost koja u slučaju okupacije prijeti od strane Hrvata, koji bi vjerovatno u turskom dijelu Hr-vatske izazvali ustanak, u svoju korist a na štetu Srbije. Blaznavac je na to odgovorio da su radi zadovoljenja Hrvata voljni da tursku Hrvatsku do Vrbasa prepuste Hrvatima. Umjesto toga, htjeli su da zaokruže Crnu Goru, zbog čega su željeli ma koliko neznatnu teritoriju na njenoj južnoj strani, prema Skadru, makar to bilo pola kilometra široko, a s duge strane Boku Kotorsku, čime bi izbjegli i neprijatnost da se okrnji integritet turske imperije, jer bi time makar u načelu došlo do kompenzacije za tursku Hrvatsku; s druge strane bi pak Crnu Goru, koja nije ništa drugo nego sredstvo u rukama Rusije, potpuno zaokružili.

Kalaj je reagovao dosta uzdržano. “Na ovo primjećujem da što se tiče priključenja turskog dijela Hrvatskoj na to nisam mislio (to, doduše, nije istina, jer to mi je i Andraši već bio povjerio, međutim iskoristio sam priliku da je upravo Blaznavac to prvi pomenuo) ali stvarno vjerujem da je to jedini način koji može zadovoljiti Hrvate. Što se tiče prepuštanja Kotora, ovo je potpuno nova ideja o kojoj, naravno, ne mogu ni da govorim, pri svemu tome meni se ona sviđa i saopštiću je, razumije se, Andrašiju. Najveća teš-koća će nastati onda ako ne dođe do rata, jer će tada biti teško privoljeti Tursku da ustupi Bosnu. Blaznavac misli da bi Porta popustila ako bi se za ovaj plan mogla pridobiti Engleska.“

Svega nekoliko dana kasnije razgovori su nastavljeni. Kalaj odlazi u Ministarstvo, gdje se po prethodnom dogovoru susreo s trojicom namjesnika. Raspravljali su o bosanskom pitanju, Kalaj je nadugo izložio razloge zbog ko-jih je Ugarskoj u interesu da Bosna bude priključena Srbiji. Namjesnici su najviše željeli zaposjedanje odmah. Ukoliko ne bude rata, željeli su diplomatsku aktivnost koja bi pripremila teren, a kada bi to bilo završeno, zaposjedanje Bosne od strane srpske vojske. U tom slučaju bi Dvojna monarhija proklamovala uzdržanost od intervencije, a potajno bi pomagala Srbiji novcem i oružjem.

“U tom pogledu sam izložio svoje gledište da neće biti mnogo teško-ća. U slučaju da izbije rat između nas i Rusije, Srbija neka zaposjedne Bosnu, a mi ćemo garantovati njen posjed poslije rata, oni, pak, neka nam osiguraju svoj prijateljski mentalitet. Primijetio sam da zaposjedanje ne bi bilo praktično odmah poslije objave rata, jer bi onda Porta još mogla da šalje trupe, nego kada turska vojska već bude zauzeta, a da bi postojao izgovor mogu u Bosni izazvati ustanak i ući u nju pod vidom održavanja reda u korist Porte. Izgle-dalo je da ovo odobravaju.“ Kalaj je pomenuo opasnost koja će im prijetiti od Hrvata ako uđu u Bosnu i da je Blaznavac u tom pogledu ponudio teritoriju do Vrbasa za zadovoljenje Hrvata. “Ristiću se ovo, izgleda mi, ne sviđa i volio bi kada se ovo ne bi pomenulo, govoreći da će se oni već s hrvatskom narodnom strankom o ovome sporazumjeti i da bi u tom slučaju željeli Kotor. Napomi-njem da mi baš ne želimo uvećanje Hrvatske ali to bi bilo u njihovom inte-resu, jer će inače imati muke s Hrvatima.“

O razgovorima koji su između namjesnika i Kalaja vođeni u jesen 1870. Ristić daje mnogo opširnije i konkretnije podatke.47 Po njemu, Kalaj je pred-ložio namjesnicima nacrt ugovora između Srbije i Austrougarske koji je podrazumijevao da će se, u slučaju oružanog sukoba između Srbije i Osmanskog carstva, austrougarska vlada držati načela nemiješanja i učiniti da to nače-lo i druge sile poštuju. U slučaju rata između Austrougarske i neke druge sile, Srbija se obavezuje na prijateljsku neutralnost.

Za ovakvo ponašanje Srbiji bi se poslije rata pridružila Bosna, Hercegovina i Stara Srbija (kojoj bi se označile granice) tako da ove oblasti sa Srbijom čine državu pod sizerenstvom Porte. Austrougarska bi zatim za svoj račun zauzela dio Bosne do Vrbasa i Neretve. Ako bi u toku eventualnog rata u koji bi bila upletena Austrougarska izbili nemiri u označenim provincijama, Srbija i Austrou-garska bi ušli u one krajeve koji su bili predviđeni da im pripadnu. A ako bi Carigrad u tom slučaju napao srpsku vojsku, pada uslov opstanka portinog sizerenstva, i Austrougarska se obavezuje da prizna Srbiju kao nezavisnu državu i da utiče na druge sile da tako isto učine. Predlažući projekat, Kalaj je, po Ristiću, tvrdio da se sa pridruženjem Bosne i Hercegovine Srbi-ji slažu i car i Bajst. Namjesnici su našli da prijedlog nije povoljan po Srbiju.48 Uz neizvjesne dobiti Srbiji, ovaj prijedlog je nosio mnoge rizike: sukob sa Južnim Slovenima i s Rusijom, koja bi se mogla u slučaju pobjede osvetiti Srbiji. Prijetila je i mogućnost poraza od Turske kao i opasnost da Austrougarska ne održi zadatu riječ nakon pobjede nad Rusijom.49 Uskoro je došlo do otkrića Bajstovog cirkulara kojim se poništavaju sva Andrašijeva i Kalajeva obećanja u vezi s Bosnom.

Naime, austrougarski ministar je reagovao na rusku izjavu o odbacivanju odredaba Pariskog ugovora o Crnom moru. Bajst je 23. novembra 1870. godi-ne notom obavijestio srpsku i rumunsku vladu da će Austrougarska svom sna-gom ustati protiv svakog budućeg pokušaja kršenja Pariskog ugovora iz 1856. Ristiću je postalo jasno da Beču nije ni na kraj pameti da prihvati Andrašijevu ideju o ustupanju Bosne i Hercegovine Srbiji.
Početkom 1871. nastaje prekid razgovora u vezi s Bosnom. Kalaj je napi-sao da Jovan Ristić nije bio spreman ni pod kojim uslovima da prepusti treći dio provincije Austrougarskoj.52 Ristić je od 1871. godine cjelokupnu stra-tegiju oko ostvarenja srpskog nacionalnog programa gradio na odnosima s Ru-sijom, ako ne sa zvaničnom politikom onda s uticajnim slovenofilskim kru-govima u Rusiji.

Uzalud je Kalaj uvjeravao Blaznavca da je car (Franc Jozef) pridobijen za politiku koja Bosnu namjenjuje Srbiji.54 Ubjeđivanje sa srpskim političa-rima nastavilo se tokom 1871, ali nije bilo konkretnih rezultata. Kalaj je bio, kako je vrijeme odmicalo, sve pesimističniji da će se njegova nastojanja ostvariti. Poraz Francuske kod Sedana, zarobljavanje Napoleona III i odlazak Filipa Hristića za predstavnika Srbije u Carigradu, gdje je po ranijim sa-znanjima trebalo da pregovara o mješovitoj srpsko-turskoj upravi u Bosni, silno su uzbudili Kalaja. Očito je bilo da će Srbija izmaći kao prijatelj Ugarskoj. O novonastaloj situaciji, koja je sve više izmicala njegovom utica-ju na opšta kretanja i srpskom javnom mnjenju o bosanskom pitanju, Kalaj je iz-vijestio i Bajsta i Andrašija. Uskoro se čitava stvar u vezi s akcijom u Srbiji i oko Srbije, sasvim izmijenila.

Glavne odrednice spoljne politike Austrougarske od 1867. svodile su se na dva pitanja. Prvo je pitanje odnosa prema Pruskoj, a drugo vođenje bal-kanske politike.56 Poslije Bajstovog pada novembra 1871. Andraši postaje ministar spoljnih poslova Austrougarske. Do tada je ugarski položaj u Monarhiji bio učvršćen. Pitanje prevlasti Pruske u njemačkom svijetu potvrđe-no je pruskom pobjedom nad Francuskom. Perspektiva širenja austrougarske monarhije na osmanske provincije činila se neminovnom.

Andraši je zbog obećane podrške Pruske i naglašene miroljubive politike ruskog carskog dvora prema Austrougarskoj i prema Turskoj uveo novi kurs balkanske poli-tike s neskrivenim tendencijama za ekonomsko, finansijsko i političko pro-diranje na Balkan. Na trodnevnom savjetovanju februara 1872. u Beču, Andra-ši je izlažući svoj koncept vladaru, govorio drugačije nego što je predlagao i djelovao kao predsjednik ugarske vlade. Kalaj je slijedio Andrašija i zas-tupao novi kurs radeći na tome da se Srbija suzbije, zaobiđe i onemogući u svojoj nacionalno-političkoj akciji na Balkanu.58 Austrougarski politički krugovi računali su da će Srbija poslije kneževog punoljetstva aktivirati svoju propagandu u Bosni i Hercegovini. Srpska vlada djelovala je preko svo-jih povjerenika i agenata u Bosni i Hercegovini tokom namjesničkog režima.

Međutim, vlada je više pazila da joj događaji ne izmaknu kontroli i ne krenu u pravcu koji bi bio suprotan njenim željama i planovima, nego što je planirala i organizovala ustanak hrišćana.S proljeća 1872. Ristić je pred-ložio da knez s Blaznavcem izađe u susret austrijskom caru koji je tada obila-zio Banat. Knez i Blaznavac nisu taj prijedlog prihvatili u strahu da se ne zamjere Rusiji. Pregovori Kalaj–Blaznavac su tokom 1872. stagnirali, niko nije odustao od pregovora ali do pomaka nije dolazilo. Blaznavac je govorio kako je u interesu Monarhije da podrži srpske težnje u pogledu Bosne kao i da bi bila ludost sa srpske strane da proširi svoje želje na Južne Slovene u Monarhiji.
 
Do Kalaja su, međutim, stizale vijesti da je Blaznavac izjavio da između Srbije i Mađarske ne može više biti saglasnosti, kao i da su narod-nosti dobro oružje protiv Mađarske. Takođe je zaključio da su srpski politi-čari o svojim dogovorima obavještavali ruske diplomate.

Blaznavac je i dalje govorio Kalaju kako je spajanje Srbije s Bosnom naj-bolji način da se suzbije ruski uticaj.63 Po izvještaju austrougarskog otprav-nika poslova u Beogradu Teodorovića, Blaznavac nije planirao poduzimanje nikakvog važnijeg poduhvata do kneževog punoljetstva. Kalaj je na to konsta-tovao da namjesnički cilj, zauzimanje Bosne i Stare Srbije ostaje isti, mada se sredstva mogu promijeniti.
Izraz nastojanja Beča da preduprijedi mogućnost aktivnijeg djelovanja Srbije bio je i put njenog beogradskog konzula u Bosnu jula 1872. Pod izgovo-rom da proučava i upoznaje ove zemlje, Kalaj je proputovao dijelove Bosne i sastajao se s tamošnjim austrougarskim konzulima. Očita je bila želja da Beč energičnije poradi na svojoj propagandi.

Knez Milan postao je punoljetan 10. avgusta 1872. Kneževo punoljet-stvo označilo je kraj namjesničkog režima ali su bivši namjesnici ostali na političkoj sceni. Blaznavac je imenovan za predsjednika vlade i ministra vojnog, dobio je i generalski čin. Ristić postaje ministar inostranih djela.
Bosna je polako nestajala iz Kalajevih bilješki, tek krajem godine za-bilježio je da srpska vlada, po njegovim izvorima, nastoji da izazove ustanak u Bosni. Blaznavac, “čovjek pun dinamike i kontradiktornosti“, umire 5. aprila 1873. Do tada su srpsko-ugarski odnosi pali na izuzetno niske grane.
Poslije Blaznavčave smrti Ristić se kao predsjednik srpske vlade u Beču susreo s Andrašijem. Do posjete je došlo na molbu srpske vlade, koju je na taj korak natjerao niz međunarodnih i unutrašnjih političkih oklonosti, usljed kojih je s moćnim susjedom valjalo tražiti modus vivendi.
Andraši u tom trenutku od srpske vlade nije tražio ništa drugo osim javnog priznanja da su joj prijeko potrebni dobri odnosi sa susjednom monarhijom. Tom prilikom je između ostalog,71 dogovorena i posjeta kneza Milana Beču.

Prilikom posjete kneza Milana Beču, Andraši je, pored nekih drugih evropskih državnika i diplomata, savjetovao knezu da skloni “radikalnog“ Ristića s vlasti. Uz lične kneževe nesimpatije prema Ristiću, ti su savjeti odigrali ulogu i on je sklonjen s položaja predsjednika vlade i ministra spoljnih poslova oktobra 1873.

Nekoliko mjeseci ranije Ristić se žalio Longvortu kako Monarhija vrši agitaciju u Bosni pošto planira njenu okupaciju.74 Ristićeve političke borbe s Andrašijem75 će se nastaviti u vrijeme Velike istočne krize, koja predstavlja vrhunac njegove političke i diplomatske djelatnosti.76
Kalaj je posljednjih godina boravka u Beogradu potpuno digao ruke od “bosanskog pitanja“. Stav prema Srbima drastično je promijenio. Januara 1873. godine u razgovoru s Lajlom Majtenjijem, vanrednim komesarom u Novom Sadu, pozvao je na najstrože postupanje prema Srbima. “Srbi se mogu učiniti bezopasnim samo ako se s njima najstrože postupa, rasa koja propada neće se moći oduprijeti ugnjetavanju. Samo što ovakav postupak treba da bude stalan i dosljedan.“

 


/Republikainfo.com/

Komentari:

No comment.

Pravo

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna