Tko je, kako i zašto želio ubiti Nobila i ‘pakirati’ Blaškiću?

U Sarajevu je nedavno predstavljena knjiga odvjetnika iz Hrvatske Ante Nobila ‘Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu’. U knjizi Nobilo piše o hrvatskom pravosuđu, političkim relacijama, njemačkom pravosuđu kao i brojnim tajnim, obavještajnim i kontraobavještajnim vezama i zbivanjima na području bivše Jugoslavije i Njemačke. Kako piše, on je svoje iskustvo s tajnim službama iz obrane generala HVO-a Tihomira Blaškića koristio u obrani Perkovića. Upravo njegov branjenik Perković, kako to piše, svojedobno mu je spasio mu život od „ljudi iz Herceg-Bosne“.



Knjiga poznatog hrvatskog odvjetnika kojeg često prati „epitet“ kontroverzan zasigurno će ponovno probuditi stare duhove. Podsjetimo, u svibnju prošle godine Josip Perković i Zdravko Mustač, bivši pripadnici jugoslovenske, pa potom i hrvatske obavještajne službe,  pravomoćno su osuđeni na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ubojstva emigranta, bivšeg direktora u naftnoj kompaniji INA ip rebjeg iz socijalističke Jugoslavije Stjepana Đurekovića kod Münchena 1983. godine, piše Dnevni list.

U knjizi Nobilo piše o hrvatskom pravosuđu, političkim relacijama, njemačkom pravosuđu kao i brojnim tajnim, obavještajnim i kontraobavještajnim vezama i zbivanjima na području bivše Jugoslavije i Njemačke. Kako piše, on je svoje iskustvo s tajnim službama iz obrane generala HVO-a Tihomira Blaškića koristio u obrani Perkovića. Upravo njegov branjenik Perković, kako to piše, svojedobno mu je spasio mu život od „ljudi iz Herceg-Bosne“.

Veza Arkana i Đurekovića

Predgovor knjige napisao je također poznati odvjetnik, Čedo Prodanović.

-Knjiga uglednog hrvatskog odvjetnika Ante Nobila o obrani Josipa Perković, obavještajca optuženog i osuđenog na njemačkom sudu u slučaju ubojstva hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića, presedan je u hrvatskom izdavaštvu. Ona pripada odvjetničkoj prozi, žanru čije autore u nas možemo izbrojati na prste jedne ruke, ali je istodobno puno više od, u inozemstvu uobičajenih slučajeva. Ona u sebi objedinjuje sadržaj koji bi mogao biti temom raznolikih pristupa, trilera, detektivsko-špijunskog romana, obavještajne analize, studije o političkim zavjerama, eseja o pravosudnim prilikama na povijesnim vjetrometinama, piše odvjetnik Prodanović.

Nadalje, on zaključuje da se Nobilo, braneći Perkovića, morao sukobiti sa dva politička, obavještajna i pravosudna sustava – hrvatskim i njemačkim jer je, kako piše Prodanović, pravosudni sustav u RH potpuno zakazao. Sam autor, Anto Nobilo piše da je njegova knjiga pokušaj rasvjetljavanja tko je, zašto i kako napravio i pokrenuo „slučaj Perković“.

Nobilo se u knjizi poziva na „rekonstrukciju“ ‘Službe državne bezbjednosti’ (SDS) Hrvatske od 1980. do 1990. koju su tražili predsjednik Franjo Tuđman, a uradio Josip Perković i Jan Gabriš. Rekonstrukciju je kao vjerodostojnom ocijenio i njemački vještak prof. Nielssen, a u isto stoji da je „savezni SDB koristio beogradske kriminalce za likvidacije u inozemstvu. Izrijekom se spominje Željko Ražnatović Arkan kao sudionik akcije u kojoj je smrtno stradao Đureković“. Kako, nadalje, navodi, 2006. Protuobavještajna agencija (POA) RH napravila je svoju rekonstrukciju ubojstva Đurekovića te su utvrdili da su ubojice Željko Ražnatović Arkan, Slobodan Božović Giška i Ratko Đokić.
Iskustvo u slučaju Blaškić

Nobilo u knjizi piše da mu je iskustvo u slučaju obrane generala Tihomira Blaškića pred haškim sudom puno pomoglo u obrani Perkovića.

-Radilo se o velikom nadmudrivanju, pa i ratu, i to ne samo sa stranim tajnim službama, već prije svega s hrvatskom vojnom Sigurnosno-obavještajnom službom (SIS), piše on ističući kako je stekao veliko znanje o miješanju domaćih i stranih tajnih službi u pitanja pravosuđa.

Podsjećajući da je Blaškić hrvatski general, koji je pred haškim sudom bio optužen za ubojstvo 116 civila u selu Ahmići, između ostaloga, piše kako su u „segmentu srednje Bosne osjetili snažno djelovanje zapadnih obavještajnih službi, od CIA-e, vojno obavještajne službe američke vojske, vojne obavještajne službe Velike Britanije, civilne služe Velike Britanije, Francuske“ te da su „svi bili podrška suprotnoj strani“ te da je ovaj predmet, prvo veliko suđenje u Tribunalu, „bio nastavak rata drugim sredstvima“.

Ističući kako je za potrebe Blaškićeve obrane organizirao odvjetničku istragu te da je to slučaj koji se odvjetniku događa jednom u životu jer je „sve troškove svih 10 godina pokrila RH“, da je kao branitelj imao izravan kontakt sa šefom obavještajne službe, kao i formiranje operativne grupe Haag zbog servisiranja obrane optuženog generala i drugih optuženika, a koja je svoju operativnu mrežu imala i u BiH, izgleda da se Nobilo vrlo brzo razočarao.

-Međutim, vrlo brzo sam utvrdio da je ta, naizgled dobra i moćna organizacija koju smo postavili, zapravo sredstvo za kontrolu obrane. Vrlo brzo sam shvatio da dokumenti koji su na terenu pronađeni nikad ne bi došli do mene. Usprkos mojem višestrukom traženju, nikad nisam uspio dobiti na uvid cijeli arhiv HVO-a srednje Bosne. Taj mistični arhiv sam tražio u cijeloj Bosni gotovo dvije godine… Osjetio sam da je taj sustav stvoren ne toliko da nama pomaže, već više da nas kontrolira. Registrirali smo i anonimne dostave dokumenta potencijalno opasnih za obranu generala Blaškića haškom tužiteljstvu. Točno smo znali da to rade „naši“… Ako napravim lom i prekinem suradnju s tom mrežom, onda neću dobiti ni ono dobro što objektivno mogu od njih očekivati. Zato sam, paralelno sa službenom mrežom koja mi je stavljena na raspolaganje, počeo stvarati i svoju vlastitu mrežu, objašnjava Nobilo razlog svoje paralelne istrage.

Tko je želio žrtvovati generala Blaškića?

Nobilo nadalje piše kako je, kada je shvatio da je njegov glavni operativac na terenu i koji kontrolira teritorij, ljude i dokaze iz srednje Bosne, zapravo potencijalni osumnjičenik za zločin u Ahmićima, znao da mu je on nepremostiva zapreka za bilo kakvu kvalitetnu istragu.

Između ostalog, odvjetnik-autor se prisjeća i „medijske ofanzive“ protiv čelnih ljudi u vojno-obavještajnoj službi i hrvatskoj politici, dokazujući u javnosti da „žele žrtvovati generala Blaškića kako bi prikrili prave zločince i njihove naredbodavce iz političkih krugova“.

Kao najveći problem u ovom slučaju on navodi dvostruku liniju zapovijedanja.

-Vojske cijeloga svijeta funkcioniraju po sustavu jedinstvene linije zapovijedanja u kojoj se jasno zna tko je nadređeni, a tko podređeni. General Blaškić bio je zapovjednik Operativne zone srednja Bosna i tako nadređen svim jedinicama u njegovoj zoni odgovornosti. Međutim, u Hrvatskoj vojsci i HVO-u, nad vojnom policijom (VP) koja je bila i vojna formacija, i nad specijalnim jedinicama, postojala je linija zapovijedanja koje nije završavalo u Glavnom stožeru, već kod ministra obrane. Naime, ministar obrane mogao je izravno zapovijedati jedinicama VP-a, i specijalnim jedinicama… A upravo te jedinice, kojima su zapovijedali političari, često su činile zločine. Pri je put u slučaju generala Blaškića haški tribunal usvojio teoriju dvostruke linije zapovijedanja, koja je oslobodila Blaškića i ušla u sve svjetske udžbenike o ratnom pravu, zaključuje Nobilo.

On posebno ističe da se, nakon što je Hrvatska izvještajna služba (HIS) preuzela suradnju s Blaškićevom obranom, „lakše se disalo“, ali da je i dalje vojna obavještajna služba ometala pronalaženje dokumenata i ljudi potrebnih za obranu.

Tko je želio ubiti Nobila, kako ga je spasio Perković i od koga?

„Jednog dana, nakon suđenja, pozvala me tajnica ICTY-ja i kratko rekla: “Više zapadnih obavještajnih službi posjeduje informaciju da se priprema vaše ubojstvo. Nizozemska policija daje vam 24-satnu zaštitu“. I zaista, od tada je pred mojom kućom u Den Haagu dežurao policijsko vozilo i policajci su me diskretno pratili. Naglasili su da se u BiH i Hrvatskoj moram snaći sam. Neposredno nakon razgovora u tajništvu suda nazvao me iz Zagreba Josip Perković i rekao mi da u suboru, kada sletim u Zagreb, ne izlazim iz aerodromske zgrade dok njega ne vidim. Shvatio sam da je situacija ozbiljna“, piše Nobilo.

On kaže da je od Perkovića dobio informaciju da su „ljudi iz Herceg-Bosne u Zagrebu, među kriminalcima, tražili ubojicu koji bi ga likvidirao“.

-Održan je sastanak u hotelu Esplanade u Zagrebu i na tom je sastanku zagrebačko podzemlje to odbilo. Bio je prisutan Perkovićev operativac ugrađen u kriminalno podzemlje i sve čuo na svoje uši. Trenutno odbijanje članova zagrebačkog podzemlja da za novac obave moju likvidaciju nije značilo i eliminiranje opasnosti. Josip i njegov suradnik preuzeli su daljnji nadzor grupe koja je stajala iza plana i organizacije likvidacije, ali i članova zagrebačkog podzemlja, kako bi se onemogućilo da neki pojedinac ili grupica, zbog novca, ipak krenu u akciju, piše Nobilo.

Nakon toga, podnio je kaznenu prijavu s podatcima o sudionicima ovog plana, ali i poduzeo „preventivni udar“ preko medija.



(Izvor: Dnevni list)

Komentari:

 

No comment.

Neutralnost

Top teme


 

 

Trach

Promo

Kolumna