Desnica polako, ali sigurno osvaja Europu. Zašto?

Švedska, oličenje otvorenog i multikulturalnog društva s imidžem humanitarne supersile i idealne kombinacije slobodnog tržišta i uređene socijalne države koja osigurava jednakost za sve, imala je jučer parlamentarne izbore. A rezultati tih izbora ozbiljno dovode u pitanje navedenu sliku,  analizira za Index.hr Petar Stošić.



Dva glavna parlamentarna bloka, onaj desnog centra predvođen Umjerenom strankom i ljevice predvođen Socijaldemokratskom strankom, osvojili su gotovo jednak postotak glasova - između 40 i 41 % svaki. Ali najveći odjek zasigurno će imati povijesni uspjeh ekstremno desnih Švedskih demokrata, koji iz izbora izlaze kao treća najjača pojedinačna stranka.

Podsjetimo, riječ je o stranci koja je počela kao otvoreno nacistička - njihovi originalni članovi dolazili su na sastanke u nacističkim uniformama, a u međuvremenu se manje ili više uspješno reformirala - iako je i tijekom ove kampanje morala izbacivati članove zbog rasističkih ispada ili povezanosti s neonacističkim organizacijama.

Jesu li Švedski demokrati pravi pobjednici izbora?

''Znam tko je dobio ove izbore. Švedski demokrati. Tako je'', slavodobitno je sinoć poručio predsjednik SD-a Jimmie Akesson. Ima li ta izjava smisla ako znamo da je ova stranka dobila samo 17,6 %, manje od nekih anketnih predviđanja koja su im davala i preko 20 %, i u svakom slučaju daleko manje od blokova lijevog i desnog centra koji će sada pokušati formirati vladu?

Ima i nema. Naravno, SD nema nikakve realne šanse formirati vladu, s obzirom na to da su se Socijaldemokratska stranka i Umjerena stranka (desni centar) zarekle da neće koalirati s ekstremnom desnim SD-om. Ipak, vladajući socijaldemokrati ostvarili su najniži izborni rezultat u posljednjih stotinu godina - 28,4 %. Švedski demokrati su pak još na izborima 2010. dobili samo 6 % glasova - tri puta manje nego danas.

"Naravno da sam razočaran da je stranka ukorijenjena u nacizmu mogla dobiti toliko glasova... Mi ćemo okupiti sve dobre snage i opirati se i pokazati da je drugačije društvo moguće", prkosno je svojim članovima poručio predsjednik SSD-a i aktualni premijer Stefan Lofven.

No zahvaljujući gotovo potpuno izjednačenim rezultatima umjereno desnog i lijevog bloka, SD ima jedinstvenu priliku. Želi li Lofvenov suparnik za mjesto premijera Ulf Kristerrson oformiti vladu, morat će tražiti podršku SD-a u pri glasanju u parlamentu, iako neće s njima ići u formalnu koaliciju. To znači da će Akesson moći uvjetovati takvu podršku prihvaćanjem dijela svojih politika, prvenstveno u smislu strože kontrole imigracije.

Druga je opcija da Lofven pridobije dva od tri Kristerssonova koalicijska partnera - Liberale, Centar ili Kršćanske demokrate - što zasigurno neće biti laka zadaća. Ali izgledno je da će i potencijalna nova Lofvenova vlada biti pod pritiskom da postroži velikodušnu imigrantsku, azilantsku i socijalnu politiku - nešto što je njegova vlada već bila prisiljena učiniti krajem 2015. kad je potpredsjednica vlade Asa Romson u suzama priznala da Švedska više neće moći primati toliki broj izbjeglica. Švedska je, naime, te godine primila 163 tisuće primatelja azila - više nego bilo koja druga zemlja članica EU-a u odnosu prema svom broju stanovnika (deset milijuna).

S tim u vidu, možda je najprecizniji osvrt dao švedski politički analitičar Emanuel Ortengren: ''Teško je tvrditi da itko izlazi kao stvarni pobjednik iz švedskih izbora 2018. Prije svega, izbori pružaju ilustraciju porasta nacionalizma i smrti socijaldemokracije.''

"Populisti rastu, ali to ne znači da će pobijediti svugdje"

Njemačko-poljski analitičar Yascha Mounk također je dao koristan komentar na rezultate švedskih izbora. ''Postoji iskušenje da vidimo sve izbore kao točku preokreta. Znači li ovo da će populisti pobijediti svugdje? Ili je populistički val dosegao svoj vrhunac? Ni jedno ni drugo. Populisti rastu već dugo vremena. To ne znači da će uskoro pobijediti svugdje'', napisao je Mounk na Twitteru i dodao: "Ali stranka koju su osnovali neonacisti završila je druga u jednoj od najbogatijih zemalja u Europi. Teško je osjećati se dobro oko toga."

Kako se - ili bolje rečeno, zašto - ovo dogodilo? Dopisnik Guardiana iz Stockholma Jon Henley u svom članku daje dobar uvid u dramatičnu situaciju koja je jedan dio švedskih glasača gurnula udesno. Još prošlog mjeseca, nedaleko od predizbornog štanda socijaldemokrata na trgu u pretežno imigrantskoj četvrti Stockholma Rinkeby, maskirani mladići zapalili su pet automobila. U Göteborgu ih je u isto vrijeme preko noći zapaljeno čak 80, što je zabilježeno i u dramatičnim snimkama koje su objavljene na društvenim mrežama. Palež postaje redovita pojava u ovoj skandinavskoj zemlji - prošle je godine zapaljeno 1457 automobila.

Nekoliko dana prije masovne paleži automobila u kolovozu, osam neidentificiranih muškaraca napalo je poluizgrađenu policijsku stanicu u Rinkebyju - provalili su kroz vrata i zasuli zaštitare kamenjem i petardama, prema svemu sudeći iz osvete za raniju raciju zbog trgovine drogom, koja je sve raširenija u ovoj i sličnim četvrtima. U siječnju su dvojica naoružanih muškaraca upali u dupkom punu pizzeriju i ubili jednog gosta, za što policija tvrdi da je bila mafijaška likvidacija.

Migrantski zločini i terorizam potresli su Šveđane, ali i Nijemce i druge

U ovakvim mafijaškim obračunima sve se češće koriste ne samo kratke i duge cijevi vatrenog oružja nego i ručne bombe. A zbog niza brutalnih, često grupnih silovanja, za koje su vodeći švedski listovi Aftonbladet i Expressen analizom dovršenih sudskih slučajeva utvrdili da su počinitelji mahom migranti rođeni izvan Europe, desničari su diljem Švedske počeli organizirati noćne građanske patrole na gradskim ulicama. Pokret nazvan Odinovi vojnici započet je u Finskoj, ali se brzo proširio u ostale skandinavske države, pa i dalje.

Jer nije samo Švedska uzdrmana nizom slučajeva seksualnog zlostavljanja, silovanja, ubojstava, terorističkih i drugih napada koje su počinili migranti. U Njemačkoj je tako slučaj ubojstva njemačkog državljanina djelomično kubanskog porijekla za koje se sumnjiče dvojica azilanata iz Sirije i Iraka u istočnom gradu Chemnitzu digao desničare na noge. Prizori desničarskog nasilja nad nasumičnim strancima i podignutih desnica šokirali su i njemačku i europsku javnost.

Međutim, predsjednik njemačke interne obavještajne agencije BfV Hans-Georg Maassen usprotivio se kancelarki Angeli Merkel i drugim članovima vlade i izrazio sumnju u istinitost izvještaja o nasilju i "pogromu" od strane ekstremnih desničara. Činjenica da državno odvjetništvo istražuje 120 slučajeva remećenja javnog reda, napada i nacističkog salutiranja očito nije dovoljan dokaz za Maassena.

Nacisti se više ne skrivaju

A iako je gotovo sigurno da svi prosvjednici protiv migrantskog nasilja u Chemnitzu, kao i u drugim njemačkim gradovima, nisu neonacisti, parole i podignute desnice ne ostavljaju nikakvog mjesta sumnji da neki od njih to jesu, i da ih je revolt zbog migrantskog nasilja ohrabrio da iziđu na svjetlo dana - baš kao i u Americi. ''Nacional-socijalizam! Sada! Sada! Sada! Mi smo narod! Slobodni, socijalni, nacionalni!'' jasno se i glasno čuje na snimci s prosvjeda u Köthenu, gdje je Nijemac umro od zatajenja srca nakon što su ga dvojica Afganistanaca pretukli.

Osim toga, njegova aluzija da je snimka napada desnih ekstremista na strance u Chemnitzu lažna zabrinjavajuće podsjeća na dezinformacijske kampanje autoritarnih režima poput ruskog i dodatna je voda na mlin desničarskim parolama o ''lažljivom tisku'' (njem. lugenpresse), što je kovanica koju su nacisti koristili tridesetih godina. A medijski izvještaji da se šef obavještajne službe u nekoliko navrata susreo s predstavnicima antiimigrantskih populista iz Alternative za Njemačku (AfD) kako bi ih savjetovao samo produbljuje sumnju da antiimigrantska i populistička desnica ima simpatizere u samom vrhu sigurnosnog aparata najmoćnije europske zemlje.

Unatoč tome, Maassena je podupro njegov nadređeni, ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer, i tako se izravno usprotivio kancelarki Merkel koja je u više navrata osudila mržnju i progon ljudi na ulici, što snimke ''jasno pokazuju''. Seehofer se i ranije usprotivio Merkel i doveo njenu jedva formiranu koalicijsku vladu do ruba pucanja, kad je inzistirao da se migrante koji prijeđu granicu, a već su registrirani u nekoj drugoj zemlji EU-a, automatski vraća u zemlju iz koje su došli.

Pitanje migracije - majka svih političkih problema danas?

A još jedna izjava koju je Seehofer dao prošli tjedan zorno ilustrira koliko se politička klima promijenila uslijed povijesne migrantske krize. "Pitanje migracije majka je svih političkih problema u ovoj zemlji. Govorim to već tri godine. I to potvrđuju brojna ispitivanja javnog mišljenja", rekao je Seehofer, potvrdivši tako javnu tajnu u njemačkoj, ali i europskoj politici općenito posljednjih godina.

Svako tumačenje dramatičnog, ako ne i alarmantnog, rasta desnice jalovo je bez uzimanja u obzir jednako dramatičnog priljeva migranata i izbjeglica u zapadnu Europu - priljeva koji je započeo davno prije nekontroliranog ulaska više od milijun ljudi s Bliskog istoka i iz Afrike u EU 2015., ali je njim kulminirao. AfD je najbolji primjer tog rasta - prema posljednjim anketama popeo se na 17 % podrške i postao druga najjača stranka u zemlji, iza nikad nepopularnije Demokršćanske unije Merkel.

Iako dobar dio Nijemaca i dalje smatra da su izbjeglice dobrodošli, sve je više onih koji su ogorčeni ubojstvima, silovanjima i drugim zločinima za koje smatraju da ih država ne sprečava, a mediji zataškavaju. Posebno je znakovito upozorenje predsjednika sindikata policije da bi, zbog nedostatka tisuća policajaca, građani mogli zaključiti da ih država nije u stanju zaštititi i odlučiti uzeti pravdu u svoje ruke.

Isto tako, iako je Seehofer najistureniji predstavnik desne struje u vladajućoj njemačkoj koaliciji, odnosno sve glasnijeg negodovanja desnog centra protiv politike otvorenih granica koju Merkel simbolizira, nije zgorega prisjetiti se da je i ona sama prije tri mjeseca upozorila da budućnost EU-a ovisi o odgovoru ''na vitalno pitanje'' koje migracija predstavlja. Prilično je jasno da Merkel, Emmanuel Macron i drugi predstavnici establišmenta s jedne strane, te desničarski populisti i radikali s druge strane, na umu imaju iste odgovore na ovo vitalno pitanje, ali i samo prepoznavanje njegovog značaja svojevrstan je pomak.

Desni populisti u Europi: Od Poljske i Mađarske do Brexita

A popis antiimigrantskih, euroskeptičnih i populističkih desničara zaista je velik: osim Akessonovog SD-a u Švedskoj i AfD-a Alexandera Gaulanda i Alice Weidel, tu je Slobodarska stranka (PVV) Geerta Wildersa, trenutno druga najjača stranka u Nizozemskoj; Nacionalni front Marine Le Pen, koja je lani ušla u drugi krug predsjedničkih izbora; zatim Liga Mattea Salvinija koja je partner u vladajućoj koaliciji u Italiji; dugogodišnja vladajuća stranka Fidesz samoprozvanog zaštitnika kršćanske Europe Viktora Orbana u Mađarskoj; dugogodišnja vladajuća Stranka pravde i zakona Mateusza Morawieckog u Poljskoj; Slobodarska stranka Heinz-Christiana Strachea u Austriji -  također partner u vladajućoj koaliciji. Tu svakako valja spomenuti i Brexit kao primjer desno-populističkog prevrata.

Neke od ovih stranaka mnogo su jače od drugih, neke su u nezaustavljivoj uzlaznoj putanji, dok druge stagniraju ili čak opadaju - stoga nije uopće izvjesno, kao što pesimisti predviđaju, da će desni ekstremisti zavladati Europom, a kamoli da će se ponoviti najmračnije poglavlje europske povijesti, ono iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Ipak, nema sumnje da je ova radikalna struja desnice, koja s umjerenim konzervativcima i demokršćanima nema previše zajedničkog, nova konstanta europske politike.

Liberalna demokracija je u Europi nadvladala ovakve izazove i ranije, bilo s ljevice bilo s desnice. Ali da bi to uspjela i ovaj put, političari establišmenta moraju ozbiljno shvatiti strahove, dvojbe i ogorčenje glasača na kojima nacionalisti tako uspješno kapitaliziraju.


(Izvor: Index.hr)

Komentari:

No comment.

Pod Lupom

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna