Tužna lista: Užasno puno stvari zaboravio sam raditi otkad imam mobitel

Mobitel mi je zamijenio skoro sve, jer za skoro sve postoji aplikacija. Ne koristim više fotoaparat, MP3 player, rokovnik ili notes, kalendar, kalkulator, sat i budilicu – sve mi je u smartphoneu. Smartphone mi je olakšao život, ali definitivno me nije učinio pametnijim.



Piše: Vuk Oreb/Telegram


Prestao sam pamtiti rođendane i dogovore, telefonske brojeve i adrese, ali vidim da sam zaboravio i mnogo stvari koje sam prije znao. Okej, smartphone mi je pomogao u gomili stvari, ali me i isto toliko vratio unazad. Recimo, bitno mi je smanjio koncentraciju i posvećenost samo jednoj radnji.

Jesam li pametniji otkako imam smartphone? I dalje sam dovoljno pametan da mogu zaključiti da sam gluplji zbog mobitela. Previše toga što sam nekad znao raditi danas sam zaboravio zbog svojeg Androida, ali dok se još donekle sjećam, odlučio sam sastaviti popis tih stvari koje mi je mobitel više-manje izbrisao iz mozga.

1. Pisanje rukom

Toliko sam naviknut na tipkanje po ekranu da sam zaboravio kako je to zapisivati stvari rukom, i to mi nedostaje. Kad sam bio u četvrtom osnovne, rukopis mi se pogoršao, postao je lijen i slova su mi izgledala nekako polomljeno, pisano D i O su mi izgledali kao dehidrirane kruške. Starije sestre su me nagovorile da vježbam kako bih popravio rukopis, i bome sam ga usavršio. Zapravo, jako sam zadovoljan svojim rukopisom, toliko sam se isprasirao da mogu pisati raznim stilovima, od super formalnog do stripovskog. No, danas pišem rukom jedino kad trebam raditi kaligrafiju u sklopu neke ilustracije.

Okej, barem crtati nisam zaboravio. Ali, u zadnje vrijeme, kad krenem pisati kemijskom po papiru slova mi izgledaju kao da pišem granom umočenom u tintu. Treba mi desetak minuta da se zagrijem, a u trenucima frustracije, zgrožen čombavim slovima, zgužvam i bacim papir te krenem pisati ispočetka, jer ne mogu prihvatiti činjenicu da sam zbog tipkanja pogoršao svoj (nekoć) besprijekoran rukopis. Zato se već neko vrijeme tjeram da zapisujem stvari na papir, tako sam i natuknice za ovaj tekst prvo naškrabao na komad papira.

2. Gledanje televizije

Sjećam se kad sam prvi put gledao Pulp Fiction i bio začuđen kad je Vincent Vega (John Travolta) rekao “ne gledam televiziju”. Kakvo je to preseravanje, tko NE gleda televiziju? Takvi ljudi su mi bili smiješni i smatrao sam ih osobama kojima ne treba vjerovati, jer svi gledaju televiziju, a ovi koji tvrde da to ne rade, nego tobože čitaju knjige, takvi samo žele ispasti pametni. Od tada do danas svijet se promijenio, posebno način na koji konzumiramo medije i zabavu. I ja više ne posjedujem televiziju. Čuješ li me HRT? Nemam uređaj!

Kriv je smartphone i tablet, i laptop, i torrenti, i Putlocker, WatchSeries, WatchCartoonOnline, YouTube, Netflix i WWE Network. Biram što gledam, kad to hoću gledati, i to bez šugavih reklama, jer koristim AdBlock. Kad sam u stan uveo brzi Internet, jednostavno sam prestao gledati televiziju, znalo bi proći i po par mjeseci da ne palim TV. Tako da sam odstranio TV prijamnik iz stana, i ne fali mi, niti malo.

3. Samo gledanje filma ili serije, bez distrakcija

Ovo se nadovezuje na ne-posjedovanje TV uređaja, ali ovo je daleko manje pozitivan aspekt. Znači, gledam neki film ili seriju na kompjuteru, i ako mi u bilo kojem trenutku postane i najmanje dosadno, ako me sadržaj s ekrana ne zabavlja sto posto, tada odmah posežem za drugim ekranom, mobitelom. I krenem skrolati po Instagramu; na kojem pratim hamburgere, tetovaže, ilustratore, bilo što iz osamdesetih i pse – ili po Tumblru, na kojem pratim isto to uz dodatak ‘art’ pornografije.

Što se dešava? Gubim koncentraciju, pažnju prebacim na ekran moba i prestanem pratiti ono što sam zapravo krenuo gledati, i onda ne mogu pohvatati radnju, vraćam se par minuta unazad i na kraju potrošim 45 minuta na gledanje epizode od 21 minute. Za manjak koncentracije mogli bi okriviti kanabis, ali ja to odbijam, kriva je tehnologija.

4. Buđenje od prve

Nekad sam se budio iz prvog pokušaja. To je bilo davno, kad sam imao budilicu, pravu, s kazaljkama na satu. Znao bih se čak probuditi malo prije alarma i onda sam gledao u kazaljke kako se miču, osluškivao bih zvuk i proklinjao mehanizam sata i jutarnje obveze. Moj prvi mobitel bila je Nokia 3310 koju sam kupio parama ušteđenim od prevoditeljskih poslova, ali tad još nisam odustao od budilice jer mi se nisu sviđali ponuđeni ringtonovi. Stvar se promijenila kad sam uzeo Motorolu v600 negdje 2005. godine, a taj mob je imao polifone melodije. Stavio sam za zvono melodiju od Dr. Dre: Still D.R.E… i to me jednostavno nije budilo. Nastavio bih spavati, sanjao sam da vozim lowrider. Nije loše, ali nije ni korisno.

S tim mobitelom počela je moja ovisnost ponavljanja alarma. Danas, snooze je moj najveći prijatelj i neprijatelj istovremeno, jer ja se više ne znam buditi od prve. Za alarm koristim pjesme, u zadnje vrijeme to su najčešće 93 ’til Infinity od Souls of Mischief ili Same Damn Time od Futurea, i ni jedna ni druga me ne bude. Poprave mi raspoloženje i ohrabre me da ostanem u krevetu. Ok, obično se probudim na drugi snooze, ali koji put mi treba i po sat i pol. Alarm mi zvoni u intervalima od deset minuta, tijekom kojih imam lucidne snove, i kad se konačno probudim najčešće su mi u glavi i dalje radnje i dijalozi iz snova.

5. Telefonski brojevi

Sjećam se svojeg prvog kućnog telefonskog broja, sjećam se i drugog jer taj imam i danas, sjećam se i bakinog broja i znam svoj aktualni broj mobitela. To bi bilo to. Ništa drugo ne pamtim, tuđe brojeve mobitela definitivno ne pamtim, možda jedino parcijalno znam brojeve prijatelja koji imaju isti broj već deset godina ili više. Evo, sad sam se probao sjetiti svojeg prvog broja mobitela, znam da je to bio 091 broj, imao sam i neki 095 nakon toga, ali nemam blage veze kako su išli. Mobitel pamti brojeve umjesto mene, a ja se tješim da zato u mozgu sada imam više mjesta za neke bitnije podatke.

Inače, relativno često i paranoično provjeravam brojeve propuštenih poziva. Imam teoriju oko telefonskih brojeva. Mislim da je zaboravljanje, odnosno namjerno nepamćenje brojeva, povezano s činjenicom da se danas nitko više ne javlja ne telefon, a na mobitelu kada vidiš nepoznati broj, nema šanse da se javiš. Tko bi te normalan uopće zvao na telefon? Jedini koji nas danas zovu na kućni broj su anketari, pristojni utjerivači dugova ili prodavači lonaca i posuđa koji nude prezentaciju uz jeftinu večeru (bio sam na jednoj dok sam bio gladni student, daju ti žilavi bečki odrezak i potpareni kupus).

6. Šetanje. I gledanje oko sebe

Zaboravio sam što to znači šetati. Mislim na solo šetnje, koje imaju meditativnu funkciju. Nekad sam imao naviku šetati bez cilja, istraživati grad, jednostavno izaći malo na svježi zrak i vitamin D. Sada stvarno rijetko to radim, čak ne volim ni trčati u prirodi. Preferiram pokretnu stazu u teretani jer tako mogu trčati i gledati nešto na smartphoneu, a to je teški multitasking koji mi daje osjećaj produktivnosti. Radim na sebi, ali vjerojatnije je da sam ovisnik o smartphoneu.

Prije nekoliko mjeseci, našao sam se u situaciji koja mi je bila strana: bilo je poslijepodne, nisam imao obveza. Dao sam otkaz na starom poslu i pripremao se za ovaj i uhvatio sam se u momentu dokolice: što sa sobom preko dana? Napravio sam ono što sam znao raditi u drevnim vremenima prije smartphonea – koji u sebi sadrži sve žive moguće aplikacije – stavio sam muziku u uši i krenuo u šetnju, bez cilja. Bilo je super. Nisam vidio ništa zanimljivo, ali sam zato hodao sporo, gledao oko sebe i vodio izvrsne razgovore u glavi. Vratio se doma opušteniji. Dobro je povremeno skinuti oči sa smartphonea i prošetati, preporučam.

7. Fotkanje. Pravim fotoaparatom

Kad natipkam pojam ‘fotoaparat’, izgleda mi dosta zastarjelo, dođe mi da napišem ‘fotografski aparat’ i napunim djedovu lulu duhanom. Kamera. Moja uživljenost u (amatersku) fotografiju i dalje traje, ali nisam tako ozbiljan kao prije, jer sam DSLR aparat s izmjenjivim objektivima zamijenio smartphoneom. Kupovao sam stare sovjetske objektive preko Njuškala, na eBayu sam uzimao adaptere kako bih te objektive stavio na svoj Canon 450D, a sad mi ništa od toga ne treba. Manje je stvari za nositi sa sobom, ne trebam torbu za kameru i objektive, poklopce i krpice za staklo, sve mi stane u taj jedan kompaktni uređaj koji je jednako nekvalitetan koliko i kompaktan. Najgore od svega, zaboravljam kako koristiti pravi aparat, a savladao sam osnove.

Fotografiram znatno gluplje nego prije, i nisam skroz zadovoljan rezultatima. Nema tog Instagram filtera koji će biti jednako učinkovit kao dobar objektiv, a kamera na mom Huawei P9 Liteu ipak ima ograničena svojstva. Onda se ljutim na sebe što nisam uzeo jači smartphone, P9, koji ima Leica kameru, a to je ipak kvaliteta. Danas je svatko fotograf, aplikacije za slikavanje i obradu fotki ljudima daju osjećaj da imaju talent iako ga nemaju, a broj lajkova i folovera samo pojačava taj osjećaj. Šteta. Želim prodati svoje stare kamere, dvije analogne Minolte i digitalni Canon i kupiti jedan polu-kompaktni kojeg bi mogao nositi sa sobom i donekle ozbiljnije fotografirati, i to želim obaviti prije nego zaboravim sve ono što sam do sad naučio o fotografiji.

8. Zemljopis i snalaženje u prostoru

Sjećate li se atlasa? Jedna od omiljenih zabava iz mojeg štreberskog djetinjstva bilo je istraživanje zemljopisnih atlasa, učenje o mjestima na kojima nisam nikad bio i male su šanse da ću ih ikad posjetiti i pamćenje zastava država. Više ne znam zastave, zaboravio sam dosta toga što sam naučio u osnovnoj i srednjoj iz zemljopisa, i osjećam da mi to nedostaje. Ali, uz ovo bih dodao i korištenje karata i planova grada. Google Maps mi je pojeo sve, previše ovisim o toj aplikaciji koja je ipak gluplja od mene i često me zna voditi u krug umjesto do željene destinacije.

Pogoršalo mi se snalaženje u prostoru koje mi ionako nikad nije dobro išlo. Jer, sada kad idem negdje po prvi put odmah otvaram Google Maps uvjeren da će mi pomoći. Prije nekoliko tjedana išao sam do prijatelja koji se preselio na novu adresu, Google Maps mi je bio vodič. Aplikacija me dovela 400 metara do željene lokacije i onda me malo vrtjela u krug. Kad kažem ‘malo’ mislim na pola sata lutanja koje je bilo takvo da sam već htio pozvati Uber, ali onda sam se sjetio da mogu pitati nekog od prolaznika ili tetu na trafici da me upute do adrese na koju sam trebao doći. Ljudi 1, smartphone 0.


(Izvor: Telegram)

Komentari:

No comment.

Mirotvorac

Top teme

Trach

Promo

Kolumna