Francesco Lepore: 'Želio sam kao svećenik živjeti bezgrešno, ali u Vatikanu je to nemoguće'

Postao je svećenik da potisne homoseksualnost, ali kad je stigao u Vatikan Francesco Lepore shvatio je da veliki dio visokih crkvenih dužnosnika otvoreno i slobodno živi vlastitu seksualnost. Napustio je svećeništvo i otvoreno ispričao svoju priču u knjizi ‘Sodoma’ Frédérica Martela.



Ušao je u sjemenište sa samo 14 godina i postao je svećenik kako bi pokušao potisnuti homoseksualnost, ali kad je stigao u Vatikan shvatio je da veliki dio visokih crkvenih dužnosnika otvoreno i slobodno živi vlastitu seksualnost. Francesco Lepore u Vatikanu je gradio uspješnu karijeru, predgovor jedne knjige napisao mu je i sam papa Ratzinger, ali on nije bio u stanju izdržati dvostruki moral u Katoličkoj Crkvi. Prije desetak godina napustio je Svetu Stolicu i svećeništvo, a razloge je osobno objasnio i papi Franji. Svoju priču ispričao je tek deset godina kasnije u knjizi “Sodoma” Frédérica Martela, koja je svojevrsno petogodišnje istraživanje, kako kaže i sam podnaslov knjige, “u ormaru Vatikana” i koja je 21. veljače istovremeno objavljena u 20 država. Lepore je danas glavni urednik portala GayNews koji je osnovao nekadašnji saborski zastupnik Franco Grillini i primio je novinara Nacionala u Palermu, gdje  je ispričao svoju životnu priču i neke od tajni koje Vatikan pokušava zadržati unutar svojih zidina.



Razgovarao: Dino Geromella/Nacional



NACIONAL: Zašto ste odlučili postati svećenik?

Odluka o ulasku u sjemenište, a potom i zaređenje proizlazi iz činjenice da sam bio svjestan da sam homoseksualac. Budući da sam odgojen u religioznom okruženju, ali i da sam iznimno osjetljiva osoba, smatrao sam da je homoseksualnost grijeh, nešto prljavo, a u svećeništvu sam pronašao put kojim bih takav grijeh ispravio i način na koji bih se otkupio.

Dakako, postojao je i element vjerskog poziva, u smislu da me je također jako privlačio liturgijsko-katolički svijet. Bio sam fasciniran likom Isusa Krista i činjenicom da mogu služiti drugima kroz Crkvu. Ali glavni razlog koji me je doveo do toga da uđem u sjemenište i da se zaredim sa samo 24 godine bilo je neprihvaćanje vlastitog stanja, osjećaj nemorala i želja da se toga oslobodim.

NACIONAL: Je li to bila neka vrsta otkupljenja vlastitog “grijeha”?

Otkupljenje, između ostalog, za grijehe koje nikad nisam bio počinio. Ali kako sam smatrao da sam grešan, vidio sam u tome jedini izlaz.

NACIONAL: Neki od vaših duhovnih vođa su vas zbog tih “grijeha” savjetovali da se samoozljeđujete nečim poput cilicija?

Cilicij je, onako kako se koristio u Srednjem vijeku, bio pojas napravljen sa svinjskim čekinjama, ponekad i u obliku tunike, kao što je primjer cilicij Svete Klare koji je sačuvan u Assisiju. Ja sam koristio lanac, onakav kakav koriste i u Opusu Dei koji je napravljen od mrežica isprepletenih šiljcima. Taj se lanac zateže oko struka pol sata, sat i pol tri dana u tjednu: ponedjeljkom, srijedom i petkom. Osim toga, dio moje rutine bila je takozvana disciplina, ili bičevanje, ali ne ramena.

NACIONAL: Je i to nešto kao u filmu “Da Vincijev kod”, prema istoimenoj knjizi Dana Browna?

Ne. Asketski pisci uvijek su savjetovali da se praksa discipline ne obavlja po ramenima jer to može oštetiti mozak. Recimo da je savjet ili, bolje reći, nametnuta norma discipliniranja bila to činiti tijekom moljenja pet molitvi “Pater, Ave, Gloria”, to traje nekih deset minuta, a bičuje se stražnjica. Sve se to radi zbog vrlo rigoroznog asketskog napretka. To se dogodilo u devedesetima, kada su takve prakse već bile prekinute ili gledane sa sumnjom, ali treba uzeti u obzir i to da dolazim iz Beneventa, malog grada na jugu Italije u kojem je vrlo prisutan katolički konzervativizam, a moji duhovni očevi bili su vrlo konzervativno usmjereni. I ja sam na doktrinarnoj razini imao vrlo konzervativnu koncepciju jer sam smatrao da je najvažnija vjernost Crkvi kojoj sam želio služiti da bi se riješio onog što sam smatrao da je zlo, ali i izvor svakog zla.

NACIONAL: Kad ste stigli u Vatikan, bili ste jedna od najmlađih nada, zahvaljujući vašoj, možemo reći neuobičajenoj, strasti prema latinskom jeziku.

Kao 23-godišnjak bio sam završio sve ispite, ali do 25. godine ne možeš postati svećenikom. Lokalni biskup može dodijeliti kanonsku dispenzaciju od godinu dana, a preko tog roka potrebno je dispenzaciju zatražiti od Kongregacije za kler. Biskup mi je savjetovao da pričekamo moj 24. rođendan, kad me mogao zarediti bez da se to zatraži od Rima. U svibnju 2000., na godišnjicu ukazanja u Fatimi, zaređen sam u Beneventu, ali sam već nekoliko mjeseci kasnije bio u Rimu na specijalizacijskom studiju dogmatike pri Papinskom sveučilištu Svetog Križa, na čelu kojeg je Opus Dei.

Kad sam se zaredio, morao sam se obračunati s istinom koju sam uvijek htio razotkriti, ali koja je bila moja istina i koja je izašla na vidjelo nakon što sam katapultiran u rimski crkveni svijet koji nije više bio onaj mali, kontrolirani svijet provincije. Bio sam u doticaju s velikim brojem svećenika, fratara koji su sa seksualnog stajališta vodili vrlo neformalan život. Tamo sam imao svoja prva iskustva, čak sam se i zaljubio u jednog franjevačkog svećenika, bila je to vrlo intenzivna petomjesečna veza zbog koje sam potpuno zapao u krizu jer sam shvatio da ne živim prema zavjetima koje sam prihvatio na dan zaređenja.

Vrhunac krize dogodio se tijekom studijskog putovanja u Beč 2002., gdje sam bio s isusovcem iz magazina Katolička civilizacija, najvažnijeg isusovačkog časopisa na svjetskoj razini, ocem Giandomenicom Muccijem, kojemu sam, između ostalog, povjerio svoju krizu. On mi je tada rekao da su moji duhovni oci pogriješili kad su mi savjetovali da stupim u svećeništvo, ali da sam sada svećenik i da nema povratka. Rekao mi je da razmislim o vječnom prokletstvu koje me čeka i da se moram popraviti i vratiti se na pravi put.

Nakon specijalizacije u Rimu, vratio sam se u Benevento i od svog biskupa zatražio da mi odobri godinu dana pauze od svećeništva. U Napulju sam upisao filozofski fakultet i počeo sam izlaziti u civilnoj odjeći. No u to vrijeme sam doživio i jednu tjelesnu nezgodu, a vidio sam i kako moji roditelji pate. Vratio sam se Crkvi prije kraja jednogodišnje pauze, a tad su me kontaktirali iz vatikanskog državnog tajništva koje je vodio kardinal Angelo Sodano, jer im je trebao crkvenjak koji izvrsno vlada latinskim jezikom, a nisu već duže vrijeme pronalazili osobu takvog profila. Mene je za tu poziciju preporučio svećenik koji je bio blizak vatikanskom državnom tajništvu, a kako još nisam još imao diplomu iz antičke književnosti, podvrgnut sam ispitu iz latinskog jezika. Ispitivač je bio nadbiskup Coppa koji kasnije postao kardinal, a bio je započeo karijeru latinista za vrijeme pape Pije XII.

Ispit je bio uspješan, ali mi je kardinal tad rekao da ne zna hoće li me vrh Vatikana primiti. Neću zaboraviti njegove riječi: “znaj da, ako te prime, morat ćeš odbaciti svoja uvjerenja jer se ovdje daje i srce i mozak na uslugu Svetog Oca”. Primljen sam. Živio sam u Domu svete Marte, gdje danas živi Papa. Imao sam 27 godina, bilo je to za vrijeme Ivana Pavla II, a ja sam bio taj premladi svećenik, ekspert za latinski jezik, u toj sekciji koju su sačinjavali ludi, ali genijalni latinisti. Međusobno smo pričali na latinskom, to je mali drevni svijet, a ja sam bio najmlađi svećenik u čitavoj kuriji.

NACIONAL: I najinteresantniji, netko koga mogu zavoditi.

Iako sam počeo raditi za najvišu instancu Vatikana, problem je i dalje bio tu: iako sam samom sebi bio rekao da želim uspjeti u naumu da bezgrješno živim kao svećenik, shvaćao sam da mi je taj svijet preuzak. Pa sam počeo upoznavati ljude, odlaziti u teretanu, kao i mnogi drugi svećenici.

NACIONAL: Je li teretana bila u Vatikanu?

Ne, teretana je bila izvan zidina. Kad sam morao na trening u teretanu, a smatrao sam trening nečim sasvim legitimnim što nije nikakav grijeh, izlazio sam iz leoninskih zidina u trapericama i jakni i tako podizao prašinu i dobivao kritike.

NACIONAL: Jeste li bili meta raznih tračeva?

Kad sam bio u uredu, imao sam vrlo sofisticiran izgled. Nosio sam košulju s manšetama, ovratnik u američkom stilu, prsluk, sat na lancu. Ljudi u Vatikanu često govore u ženskom rodu, a kasnije sam doznao da sam imao nadimak “holivudska zvijezda”. Drugi svećenici koji su također odlazili u teretanu, izlazili bi kroz vrata Perugino ili Petriano odjeveni u svećeničke odore, a onda bi mijenjali odjeću negdje po putu. Meni je to oduvijek bilo licemjerno.

Treba reći da je moj dolazak u Vatikan podigao i mnogo prašine u biskupiji iz koje sam dolazio. Iako sam imao podršku biskupa, već se govorilo o mojoj homoseksualnosti. I zbog toga što sam prešao od klasične odjeće na otkačeniji stil. Pričalo se da sam gej, ali nisu imali dokaza. U to vrijeme pristiglo je mnogo pisama iz moje biskupije u vatikansko državno tajništvo, to je taktika koja se često koristi.

Dok sam živio u Domu svete Marte, radio sam kao latinist i surađivao sam s najvažnijim vatikanskim dnevnikom “L Osservatore Romano”, urednik Mario Agnes me je posebno cijenio i pisao sam o kulturi. Već sam bio objavio nekoliko važnih knjiga, s predgovorima moćnih ljudi unutar Crvke, a to je potaknulo veliku zavist nekih kolega. Bio sam u ratu s najvažnijim ljudima u državnom tajništvu, oni su pokrenuli tajnu kampanju protiv mene, a sve je bilo bazirano na glasinama koje su dolazile iz moje biskupije ili činjenici da sam se 2004. zaljubio u nekoga, pa nisam više spavao unutar Vatikana. Svi su vidjeli da se noću ne vraćam, ali sam ujutro uvijek na vrijeme sjedio u svom uredu. Krajem 2004., nakon probnog roka, trebao sam dobiti trajno zaposlenje. Broj 3 u Vatikanu nazvao je mog biskupa i rekao da o meni kruže razne glasine, pa mu je savjetovao da me pozove u Benevento i da mi ponudi neku važnu poziciju u mojoj biskupiji.

NACIONAL: Dakle, bili ste “krivi” za homoseksualnost pa vam se nudila važna pozicija drugdje. Je li to bilo licemjerno?

To je klasična norma “promoveatur ut amoveatur”. Prema toj logici, promoviraš nekoga kako bi ga smijenio. Biskup mi je rekao da je to nepravda, zbog toga što je homoseksualno ponašanje unutar vatikanske hijerarhije itekako poznato, što je kasnije Frédéric Martel detaljno dokumentirao u svojoj knjizi. Biskup mi je na kraju rekao da ovu utakmicu moram odigrati sam i pustio me samog. Budući da sam sve to smatrao nepravdom, putem direktora Agnesa umiješao sam i Papu. Papin tajnik, danas kardinal Stanislaw Dziwisz, zahtijevao je da ostanem u Vatikanu.

NACIONAL: Iako su znali o vašoj homoseksualnosti.

Da, ali samo zbog glasina. To dokazuje da cijela operacija pokušaja moje smjene dolazi zbog zavisti i ljubomore. Sodano je prihvatio da ostanem, ali mi je zabranio da radim u državnom tajništvu. Prebacili su me na drugi kraj iste zgrade, u vatikansku biblioteku, gdje me je kardinal Jean-Louis Tauran izabrao za osobnog tajnika, a kasnije sam postao i tajnik kardinala Farine. To su kolege iz državnog tajništva doživjeli kao smak svijeta. Kardinal Tauran mi je pokazao pismo koje je dobio od državnog tajnika, u kojem se tražilo objašnjenje zašto sam ja postao osobni tajnik. Kardinal je na to pismo odgovorio hvaleći moj rad i ostao sam tamo. Pobijedio sam bitku, ali je stanje bilo sve gore. Sve je bilo licemjerno, a održavao sam i odnose s nekim biskupima.

NACIONAL: Na što mislite kad kažete “odnose”?

Seksualne odnose. Svi su znali o čemu govorim, a to me je sve više uvjeravalo da je takav sistem nepravda. Bio sam izmoren, nisam više vodio jutarnju misu, ne zbog toga što sam izgubio vjeru, nego iz poštovanja. Budući da nisam bio vjeran obvezi celibata, imao sam osjećaj da to nije fer, prema samom sebi ali i drugima. Priznajem, stavljao sam se u položaj koji me pripremao na odlazak. Nisam bio toliko hrabar to učiniti direktno. Bio sam prestravljen zbog budućnosti koja nije bila jasna, ali najviše me strašilo da ću razbiti taj identitet koji sam godinama uvjereno gradio. Najviše me bilo strah da ću nanijeti bol svojim roditeljima.

Bio sam u Vatikanu već tri godine i bio sam informiran da su telefoni i kompjutori djelatnika i visokih svećenika pod kontrolom žandarmerije. Svjestan toga, započeo sam svoje posljednje razdoblje u Vatikanu tako da bih nakon posla otvarao stranice i portale za gejeve, ponekad i trailere gej porno filmova. U ožujku 2006. stiglo mi je pismo državnog tajnika u kojem je pisalo da nisam podoban za dalje služenje u kuriji i da se moram vratiti u svoju biskupiju. I ovoga puta nudila mi se neka prestižna pozicija.

NACIONAL: Koji su bili razlozi vaše nepodobnosti?

Nisu bili navedeni. Kasnije mi je rečeno da je razlog to što sam otvarao gej stranice. Bio je to samo izgovor, tražili su nešto što sam im ja sam dao. Kardinal me nazvao i rekao da se moram vratiti u biskupiju. “Sine moj, bio si prenaivan”, rekao mi je. “Vaša svetosti, ako me smatrate neprikladnim da budem među drevnim knjigama i rukopisima, to je još veći razlog da sam u bliskom kontaktu s ljudima, dakle napuštam zaređenje”, rekao sam mu. To je svih totalno uzrujalo, nisu to očekivali. Počelo je za mene vrlo teško razdoblje i vratio sam se roditeljima.

NACIONAL: Kako su oni reagirali?

S njima sam napravio dvostruki izlazak iz ormara i rekao sam im: “napuštam svećeništvo zato što sam gej”. Nakon minute tišine koja se meni činila vječnom, moj otac se okrenuo i otišao u svoj ured, to je bilo njegovo utočište. Moja majka je stajala kraj prozora, gledala u prazno. Nakon nekog vremena okrenula se i potpuno promijenila temu. To je reakcija koju razumijem. Ali nakon toga godinama nisam bio u kontaktu s roditeljima. I tu je počeo moj novi život, sa svim poteškoćama. Napuštanje svećeništva je trauma. Da bi postao profesionalni novinar, u Italiji je potrebno prethodno odraditi 18 mjeseci novinarske prakse koju sam započeo na dnevniku televizije Sky. Nakon 10 mjeseci i mnogo pritisaka iz Vatikana, praksa mi nije produžena. Ideja tadašnjeg ravnatelja televizije Sky bila je da me postave kao vatikanista za njihov dnevnik, a to se mnogima nije sviđalo. Završio sam novinarsku praksu u nekim magazinima, a nakon što sam postao profesionalni novinar upisao sam magisterij digitalnog novinarstva na Lateranskom papinskom sveučilištu i radio za Huffington Post. Istovremeno, pokrenuo sam blog na latinskom jeziku posvećen LGBT svijetu.

NACIONAL: Zbog jezika i tematike, pretpostavljam da su taj blog čitali samo u Vatikanu?

Nakon toga i perioda ekstremnog ponašanja, neke vrste katarze i oslobođenja, počeo sam upoznavati talijanski LGBT pokret. U seks-klubovima često bih se ugodno iznenadio kad bih sreo bivše kolege iz kurije i članove diplomatskog zbora. To je zanimljivo jer je za pristup bilo kojem gej klubu u Italiji potrebno biti članom nacionalnog udruženja gejeva, što je značilo da su svi ti ljudi plaćali članarinu. Sjećam se da sam u rimskom klubu Frequency, gdje se održavao event na kojemu su svi trebali biti potpuno goli, na ulazu sreo kolegu člana diplomatskog zbora koji je radio u drugom odjelu državnog tajništva. Ja sam ulazio, a on je izlazio. Kad me vidio, problijedio je. Ležerno sam izgovorio njegovo ime i rekao mu da se ne brine, da ga nikad ne bih odao.

Takvi slučajevi su me uvijek pogađali. Osjećao sam žaljenje i bio sam ljut na ljude u Vatikanu. Zato sam, tek deset godina kasnije, odlučio ispričati priču. Prije sam bio bijesan, a i sad me još uvijek smeta taj ležerni dvostruki život svećenika. Mogu shvatiti slučaj nekih od kolega koje sam sreo u seks klubovima…

NACIONAL: Ali ti su kolege isti oni koji na misama osuđuju homoseksualce.

Da, ali to je djelomično i zbog interiorizirane homofobije. S druge strane, zauzimanje vrlo religioznog konzervativnog stava je najbolji paravan. Ono što sam oduvijek pokazivao jest taj dvostruki život koji je nekima postao egzistencijalni put. Mogu shvatiti potrebu za fizičkom naklonosti koju neki svećenik može imati tijekom svog dugog puta…

NACIONAL: Ima li ičega pozitivnog u celibatu?

Riječ je o strogim pastoralnim doktrinama. Celibat je vrlo stari crkveni zakon koji je na zapadu postavljen vrlo kasno, gotovo u 11. stoljeću, do kad su slučajevi oženjenih svećenika bili dosta prošireni. Od Grgura VII. počinje ogromna reforma koja će na Tridentskom saboru biti kodificirana u obvezu celibata. Iako danas nisam vjernik, to je zakon Crkve, a Papa i episkopski kolegij imaju pravo nametati zakone koje žele. Mogu razumjeti želju oponašanja Krista koji je bio čedan, ili čak diskursa o tome da celibat oslobađa od obiteljskih obveza, pa se svećenik potpuno može posvetiti Crkvi. No to je i dalje nametanje. Da stvarno žele spasiti celibat, ta bi norma trebala postati nešto što kandidat može slobodno odabrati. Suprotno, to postaje instrument moći i kontrole, a osim toga tu je i realnost da visoki postotak svećenika ne poštuje ovu normu.

NACIONAL: Tvrdite da je velika većina svećenika na najvišim pozicijama u Crkvi homoseksualne orijentacije?

U knjizi “Sodoma” objasnio sam sistem napredovanja koji favorizira homoseksualce, ali ne unutar cijele Crkve, nego eksplicitno unutar Vatikana. Martel je kroz godine intervjuirao mnogo informatora, ali svi su ostali anonimni, zato što su neki od njih još uvijek svećenici koji i dalje žive dvostruki život. Ja sam jedini dao svoje ime i prezime. Iako sam izuzetno kritičan prema hijerarhiji, ne zamjeram onima koji su me optuživali ili mojim tadašnjim nadređenima. Čak sa simpatijom gledam čovjeka koji je u svojim dubokim devedesetima, kardinala Sodana, o kojemu se mnogo govori u knjizi “Sodoma”. Taj je kardinal štitio osobe koji vode skandalozan seksualni život, ali i osnivača Kristovih legionara koji je bio užasan serijski nasilnik. Što se tiče moje priče, s određenog stajališta u Vatikanu su postupili korektno: radio sam nešto što nije bilo u skladu s obvezama koje sam bio preuzeo. No činjenica je da čitati vijesti na gej portalima i, oprostite mi na vulgarnosti, jebati se na sve strane nije baš isto. Bilo je ljudi koji su dovodili ljubavnike u Dom svete Marte, svi su to znali. Ono što me smeta su ta dvostruka mjerila, to je jedino što i danas zamjeravam svojim tadašnjim nadređenima.

NACIONAL: O tim dvostrukim mjerilima odlučili ste govoriti čak i Papi.

Prije šest godina napisao sam mu pismo. Bergoglio je tek bio postao Papa, a meni je bio umro otac. Nisam imao posao. Kardinal Farina imao je susret s Papom prije jednog putovanja u Japan i obećao mi je da će tom prilikom predati moje pismo. Ja sam iz pravednosti, da vam objasnim kakva sam osoba, rekao kardinalu da ću ostaviti otvoreno pismo pa, ako on smatra moj tekst prikladnim, neka ga dostavi Papi, a ako ne, neka ga baci u smeće.

Nakon susreta s Papom, kardinal Farina me nazvao i rekao da ima dobre vijesti, ali da o tome ne može govoriti putem telefona jer se prisluškuju. Pozvao me sljedećeg dana u njegov ured u ulici Via della Conciliazione u Vatikanu. Bio sam u Beneventu kod mame, otac je tek bio umro. Odjurio sam u Rim i deset minuta prije sastanka, dok sam hodao ulicom sa sucem vikarijatskog suda u Rimu, velečasnim Piscollom, zazvonio mi je telefon. Anonimni broj. S druge strane: “Halo, razgovaram li s Francescom Leporeom?” Akcent je bio južnoamerički. Bio je to papa Franjo.

NACIONAL: Uzbuđeni ste kad to prepričavate.

Moram priznati da je to vrlo neobičan potez. Istina je da je u to vrijeme Bergoglio često zvao ljude na telefon, ali…

NACIONAL: Vi ste prijavili dvostruki moral unutar Vatikana, a on vam je zahvalio?

Rekao mi je da me je nazvao jer je pročitao moje pismo i želi izraziti svoje poštovanje, da se divi mojoj hrabrosti i zahvalan je na iskrenosti. Rekao sam mu: “Sveti Oče, jako me pogađa nježnost vaše geste, nije bilo potrebno da me zovete, dovoljno je da ste pročitali pismo”. Ponovio je da ga je pismo dirnulo zbog transparentnosti i iskrenosti. Budući da sam se u pismu osvrnuo i na probleme s pronalaskom posla, rekao mi je da još uvijek ne zna kako mi on može pomoći, ali da se obvezuje pronaći neko rješenje. Zamolio me da se pomolim za njega, na što sam mu odgovorio da više ne molim. Rekao sam mu: “učinite to vi za mene”, na što je odgovorio da to već čini. Tada me je pitao može li me blagosloviti, a budući da sam Talijan s juga, mi imamo taj pomalo sujevjerni mentalitet, praznovjerni smo, pa je blagoslov uvijek dobrodošao.

Nakon poziva, monsinjor Piscolla i ja ušli smo u stan kardinala Maurizija Farine. On nam je ispričao da je Papi bilo žao kako su se prema meni ponašali moji nadređeni i moj biskup, i pitao je koliko imam godina. Još nisam imao 40, a svećenike mlađe od 40 je vrlo teško osloboditi od zaređenja. Iskreno, mene uopće nije zanimalo zatražiti oslobođenje od zaređenja. Nisam vjerovao crkvenim sudovima, pa nisam htio ni pokrenuti proces kojim bi me Papa mogao osloboditi.

Papa je kardinalu Farini rekao da, s kanonskog gledišta, ja uvijek ostajem svećenik. “Ako mu se može pomoći da pronađe posao, neka se zaposli u nekoj kulturnoj ustanovi koja je povezana s Crkvom”, rekao je Papa, “vi od mene bolje znate kakvi su svećenici. Uvijek će mu zatvarati vrata jer njegov položaj nije po kanonskom pravu”. Dakle, savjetovao je da podnesem zahtjev za oslobođenje od službe. To nikad nisam htio učiniti. Između ostalog, gej sam, ne mogu se vjenčati u crkvi za razliku od heteroseksualnih svećenika, pa što me briga. Uzimajući u obzir Papinu gestu, rekao sam da sam voljan to učiniti ako se postupak pokrene na vikarijatskom sudu. Kardinali su me pokušali odvratiti od toga, a zatim su mi rekli da moraju priznati da sam zaista hrabar i dosljedan. Ukratko, svoju priču sam ispričao sucu, a troje svjedoka potvrdilo je da sam podoban za to da prekinem svećeničko zvanje. Budući da se takva oslobođenja ne dodjeljuju tako lako, kad je moj zahtjev stigao Kongregaciji za kler, kardinal Stella je zahtjev donio Papi koji me je 2014. oslobodio od svećeništva. Što se tiče obećanja koje mi je Papa dao za pronalazak posla, to nikad nije ispunio.

NACIONAL: Bavili ste se, u jednom od vaših diplomskih radovima, i Međugorjem?

Ne baš specifično njime. Moje polje je mariologija, ona grana koja proučava lik Marije, majke Kristove sa strogo teološkog ili povijesnog stajališta. Kao član Talijanskog mariološkog udruženja i Papinske međunarodne marijanske akademije napisao sam mnogo knjiga o toj temi. Između ostalog, jednu i s predgovorom Josepha Ratzingera mjesec dana prije nego što je postao papa, u kojem Ratzinger hvali moje spise, u kojima sam se također malo pozabavio temom Marijanskih ukazanja.

Iako nisam izravno pisao o Međugorju, vrlo sam zainteresiran za taj fenomen, jer je jedan član Marianuma, otac Salvatore Maria Perrella, jedan od najpoznatijih mariologa, bio član Vatikanske komisije za Međugorje. Očito mi otac nije otkrio mnoge aspekte jer su tajni, ali sam već dugo znao da se komisija bavi samo s prvih 10 ukazanja i da se ograđuje od mišljenja vidjelica koje im je bilo sumnjivo. Isto tako, smatralo se da mostarski nadbiskup ima izričito negativno mišljenje o tome. Moram priznati, danas smatram da je mostarski nadbiskup potpuno u pravu. Ratzinger je dakle pokazao volju, unatoč tome što je fenomen hodočašća u Međugorje postao potpuno nekontroliran, a i protok novca također, da se analizira barem prvih 10 poruka. Papa Bergoglio je jednom spomenuo rad ovog povjerenstva na čelu s kardinalom Camillom Ruinijem, ali znamo da je Papa odlučio odluku zadržati za sebe. Jedino što je učinio da bi upravljanje hodočašćima bilo pristojnije, imenovao je upravitelja, ali to ne znači da je priznao međugorska ukazanja. U rijetkim slučajevima gdje je odluka komisije bila pozitivna, kao što su Fatima i Lourdes, radi se o ukazanjima kojima se priznaje temelj vjerodostojnosti, ali se ne priznaje nadnaravno porijeklo. Dakle, ako katolički vjernik ne vjeruje u Lourdes ili Međugorje, nije grešnik. U slučaju Međugorja, stav Pape je jasan. U jednom govoru je čak rekao da Djevica nije šefica telegrafskog ureda u kojem se poruka šalje u točno određeni sat.

 

 

(Izvor: Nacional)

Komentari:

No comment.

Birači, prasići, jagnjići

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna