Integrativna terapeutkinja Dubravka Mijatović: Potrebna nam je revolucija samih sebe

Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja, PEAT trenerica i Access Consciousness facilitator u intervjuu za Radio BHRT1 govori o psihoterapiji, ali i predrasudama koje prati takvo liječenje. Ona pojašnjava zašto je danas, posebice suvremenom čovjeku, psihoterapija potrebna i koje su njene prednosti. "Ljudi su izvana vrlo 'dekorativni'. Ono što je unutar njih su boli i nesigurnosti. Pogledajte samo koliko ljudi puši, uzima alkohol, nesređeni su nam odnosi, većini je teško ostvariti zdravo partnerstvo, djeca su često prepuštena samima sebi ili nekim društvenim normama koje ne moraju i ne mogu biti dobre za svakoga. Kontinuirana negacija i potiskivanje je jedino što činimo i iz toga proizilazi samo destrukcija. Mi to moramo mijenjati na dubljoj, emocionalnoj razini, želimo li prekinuti taj nesvjesni ubojiti lanac. Potrebna nam je mini revolucija, a to je promjena prvenstveno na osobnoj razini. I fer je, zapravo, zadržati se u vlastitom vrtu jer tu moramo kopati i pronaći skriveno, nesvjesno blago. Tako ćemo prestati prenositi traumatski teret s jedne generacije na drugu i naša djeca će biti slobodnija od naših nesvjesnih programa življenja", ističe ova integrativna terapeutkinja.



Razgovarao: Emil Karamatić/BHRT1
(Fotografija: Goran Primorac)


Za početak, objasnimo što je psihoterapija?

- Psihoterapija  je proces rada ili reakcija na određene psihološke simptome ili manifestacije zbog kojih se osoba ne osjeća dobro. Iako je pojam psihoterapije fokusiran na psihu, ona je puno više od toga, a to znači da psihoterapija ima značajno mjesto i u našem tjelesnom, emocionalnom i duhovnom aspektu. Ja ju nazivam čudesnim otkrićem.

Kako pronaći najboljeg psihoterapeuta koji će nam odgovarati?

- Vrlo jednostavno. Osluškujući sebe. Kad sjednete preko puta terapeuta, vama je potrebno kratko vrijeme da osjetite odgovara li vam. "Zrači" li s nečim što na vas djeluje blagotvorno. "Čuje" li vas istinski. Najvažniji pokazatelj je da se u društvu terapeuta osjećate sigurno. Dakle, osjećaj sigurnosti. Ono što je moje pravilo je da na kraju prve seanse s klijentom upitam - Kako ti je bilo raditi sa mnom?. Jako je važno osobi dati prostor da mi može dati i povratnu informaciju. Jer, ljudi dođu u izranjenom stanju, često se dogodi da su izvan sebe i u strahu.  To je uistinu jako osjetljivo ljudsko područje.

Kad imamo bilo koji zdravstveni, tjelesni problem, obratit ćemo se liječniku i hodati od jednog do drugog. Bez problema. Ali, kad imamo tegobe psihološke ili emocionalne prirode, tu smo već u problemu sa sobom?

- U problemu smo sa sobom jer ne znamo koji je put izlaska iz jednog takvog stanja. A, po zastarjelim i nametnutim mišljenjima, mi bismo kao trebali to "riješiti sami sa sobom". Strašan zahtjev okoline koji je sulud i koji postaje zahtjev i uvjerenje na osobnoj razini. I to je onda dodatni pritisak na osobu. Koja ionako ludi. Mi nemamo razvijenu kulturu življenja, bolje rečeno, zdravstvenu kulturu življenja odlaska psihoterapeutu koji je jedini stručan i osposobljen za takvu vrstu ljudske tegobe, koja je, rekla bih, teža za čovjeka nego bilo koje drugo "tjelesno" oboljenje. Psihološke tegobe spadaju u područje najveće ljudske patnje.

Da biste došli do dobrog odgovora i da biste pomogli onom tko vam se obrati, on mora s vama iskreno surađivati, jednostavno zaboraviti 'tajne'?

- Za početak je važno znati da se ništa ne mora. Ljudi koji dođu na psihoterapiju pod velikim su pritiskom jer moraju ovo ili moraju ono i tako cijeli svoj život. I baš taj pritisak im kaže da su u tom moranju negdje u putu izgubili sebe. I to moranje im napravi raspad sustava. Psihoterapija je proces prihvaćanja da je potpuno normalno i u redu osjećati sve svoje osjećaje.
Apsolutno sve osjećaje! Ljudi se boje samih sebe. A boje se samih sebe jer su potiskivali ljutnju i borbenost kad se trebala pokazati u pravom trenutku, a to je onda kad se trebalo zauzeti za sebe. Osoba koja dođe na terapiju već je važan korak uradila. U nastavku terapijskog rada, osoba sazrijeva i u odnosu naspram sebe, a i u odnosu naspram terapeuta. I prirodno je spremnija iznijeti dijelove sebe koji su dugo čekali tamo negdje u mraku podsvijesti, kako bi se iscijelili i transformirali. Klijenta ne guram u proces, niti se to smije.
On, zapravo, pokaziva spremnost za određenu temu iz njegovog života. I on smije imati tajne. To je njegov izbor.
Do trenutka kad shvati da je to „najobičnija“ situacija na ovo svijetu. Koja se dogodila, a da svjesno nismo ni željeli da nam se nešto takvo dogodi. Tada je možemo razriješiti. I to su za mene sveti trenutci.

Zašto odlaziti na psihoterapiju i kome je namijenjena?

- Prvenstveno zbog psiholoških poremećaja. Paničnog poremećaja, anksioznog poremećaja, depresije, fobija, ovisnosti, OKP-a, seksualne disfunkcije, prisilnih misli, nesanice itd. Iako se psihoterapija intenzivno veže za poremećaje, ona je čudesno dobra i za sve druge segmente života: bračne poteškoće, agresivnost, mržnju i frustraciju, doživljaj sebe kao cijeloživotne žrtve, također i za teške i crne misli ili uvjerenje da smo bezvrijedni ili napušteni.
To su sve psihološko-emocionalne zavrzlame koje nam uništavaju kreativnost, individualnost, zdravlje i sam život. Stojimo u mjestu. Jer, kad netko ima uvjerenje da je nesposoban ili nebitan, on će svoju energiju trošiti na izbjegavanje tog teškog osjećaja i bez obzira što će ta osoba misliti da će potiskivanjem to razriješiti, to se neće dogoditi.
Ona će i dalje kreirati situacije sa drugim ljudima gdje će ponovno u svijest doći to uvjerenje i neugodan osjećaj koji ga prati i neće se osjećati dobro. I tako iz dana u dan. Umjesto da se na terapiji to uvjerenje ukloni i da se dobije novi uvid i nova energija za stabilniji doživljaj sebe i za konstruktivnije stvari u životu.
Psihoterapija se također koristi i za sva tjelesna oboljenja jer u podlozi svakog oboljenja stoji određena emocionalna izranjenost koja nosi veliki emocionalni naboj koji je razoran za naše tijelo.

Što je integrativna terapija?

- Integrativna terapija bazira se prvenstveno na integraciji osobe, a to znači izgradnju cjelovitosti. Zadobiti ravnotežu između tijela, osjećaja, psihe i duha. Integrativna terapija je sinteza humanističke psihoterapije, teorije objektnih odnosa, psihoanalitičke 'self psihologije' te razvojne psihologije, koja se temelji na radovima Johna Bowlbya, Margaret Mahler, Danijela Sterna i dr.
U sebi sadrži teorije iz Gestalt terapije, Transakcijske analize, na klijenta orijentirane psihoterapije, tjelesne psihoterapije, obiteljske psihoterapije, bihevioralne psihoterapije i dr.
Osnovni pojmovi Integrativne terapije su: kontakt, odnos, ego status i životni skript. Naziv “integrativna” ima više značenja. Odnosi se na proces integriranja osobe; uzimajući odbačeni, neosvješteni, ili neriješeni aspekt selfa i čineći ga dijelom jedinstvene osobnosti. Također se odnosi na ujedinjavanje afektivnog, kognitivnog, bihevioralnog i fiziološkog sustava funkcioniranja.
Termin “integrativna” se također odnosi na integraciju teorija. Također je naglasak na osobnom rastu i integraciji kako klijenta, tako i psihoterapeuta. Integrativna terapija polazi od toga da je svaka faza ljudskog razvoja obilježena specifičnim krizama i zadacima koji u odnosu terapeut – klijent dobivaju šansu za nova učenja.
Nakon takvog pristupa dobijemo uravnoteženu, integriranu osobu. Integrativna terapija u svom pristupu koristi i tjelesnoorjentiranu psihoterapiju, što znači da preko tijela i u radu s tijelom, na jedan specifičan način možemo, primjerice, otpustiti traumu.

Jesu li najbolji terapeuti oni koji su i sami tražili pomoć?

- Dovoljno dobri terapeuti su oni koji su na svom studiju prošli osobni proces terapijskog rada na sebi i suočavanja s vlastitom sjenkom tj. našim 'izranjenim' dijelom. Tako je bilo na mom studiju i to je bio sastavni i rekla bih najvažniji dio studiranja. To bi značilo da sam i sama ulazila duboko u svoju izranjenost, u svoje nesvjesno, u svoje strahove, nesigurnosti, u svoje traume i radila na iscjeljenju toga. Iz tog iskustva postajete samosvjesnija osoba, a onda i kvalitetniji terapeut. Pogledajte, ne postoji osoba na ovoj planeti koja nema iskustvo emocionalnog ranjavanja. Netko više, a netko manje. Dovoljno dobri terapeuti su, pak, oni koji su prošli određeno teško životno iskustvo, ili iskustva i krenuli na put iscjeljenja. Oni su majstori svog poziva!

Kako naše društvo može postići tu razinu svijesti da psihoterapija postane lagana kao odlazak na kavu?

- Kad se oslobodimo predrasuda o njoj i kad prestanemo smatrati sebe slabićima ako krenemo na psihoterapiju. Jedna od najčešćih predrasuda je „lud si ako ideš na psihoterapiju“! I mi tu rečenicu vrtimo i prenosimo je na sljedeće generacije bez da smo stali i promislili i zapitali se,  ima li ta rečenicaikakvog smisla. I onda, na osnovu nje razvijamo strah da smo ludi i strah od psihoterapije. Eto, šta mi sebi i drugima radimo. Ovo vrijedi i za sve druge životne pojave i situacije kojima smo dali negativnu konotaciju i ponovno sebe i druge uništavamo s tim. Suvremena psihoterapija je ubrzala procese izlječenja i izlaska iz psiholoških tegoba tako da je i u tom kontekstu postala pristupačnija i jednostavnija. Zašto to ne iskoristiti?!

Jesu li ljudi u strahu od otkrivanja sebe i koliko im je to teško?

- U početku da! I to iz razloga što im je netko utuvio u glavu da nije dobro osjećati to što osjećaju! Misle da su jako grješni zbog toga i u jednom takvom bunilu i strahu od sebe, još više bježe od sebe i stanje postaje još kaotičnije. Ovdje je jako važno znati da nas ne opredjeljuje ono što osjećamo nego ono što činimo s tim. Teški i potisnuti osjećaji prvenstveno uništavaju vlasnika, a onda i ljude koji su mu ogledalo. To znači da će oni iskreirati osobu koja će im nesvjesno aktivirati potisnute i bolne osjećaje, a oni će u ne htijenju da promotre to unutar sebe i da priznaju sebi to što osjećaju, ući u obrambeni mehanizam i najčešće će se sukobiti s tom osobom, te će i njoj nanijeti povrjedu. Reagiranje iz obrane će nas zatvoriti za daljnji rast i svjesnost. I takvi su nam odnosi! Što se tiče otvaranja, to ide postupno kad se razvije povjerenje i prihvaćanje sebe.

Ti si i procesor i trenerica PEAT-a? O čemu je riječ?

- PEAT je jedan cijeli sustav metoda psihološkog i duhovnog razvoja koji se vrlo brzo i učinkovito koristi na brojne tegobe. Razvio ga je svjetski poznati i priznati psiholog Živorad Mihajlović Slavinski kojeg zovu Teslom novog doba na svom području. Izvrsna je metoda i ja ju kao terapeut stavljam u sami vrh svog rada sa klijentima. Iako se u posljednje vrijeme često i skoro isključivo govori o ZAKONU PRIVLAČENJA, kao jednom od viših zakona prirode koji nam omogućava da po principu sličnosti u naš život uđe ono što se nalazi u korelaciji sa nama, možda je jedan od bitnijih zakona, o kome se tako puno ne govori - ZAKON POLARNOSTI.
Ovaj naš univerzum, koji nas okružuje, u potpunosti je dualan, sastavljen iz niza suprotnosti, odnosno polarnosti, gdje nijedna pojava na ovom svijetu ne postoji bez onoga što joj je suprotno ili komplementarno.
To je jako važno spoznati, da bi se ovaj svijet mogao razumjeti, jer te suprotnosti i služe da bi se neke pojave uopće mogle shvatiti u našoj svijesti i da bi se mogli kretati u pravcu u kome želimo. Kao što je svijet oko nas dualan, tako je i naša svijest, po principu holograma, isto dualna, te mi u jednom trenutku vidimo samo jedan aspekt stvarnosti, a da pri tom u potpunosti iz svijesti isključujemo ono što je upotpunjava i bez čega ona ne bi mogla postojati.
U stvarnosti sve što postoji je u parovima i jedno bez drugog se ne može razumjeti. Kao što dan ne može postojati bez noći, toplo bez hladnog, svijetlo bez tame, život bez smrti, tako i u okviru naše svijesti sve postoji kao dio jedne cjeline. Ne postoji bolest bez zdravlja, mir bez nemira, uspjeh bez neuspjeha, nesigurnost bez sigurnosti, strah bez ljubavi itd.
Jer, kako bi mi uopće znali što je uspjeh ako nikada nismo iskusili neuspjeh, kako bi znali što je zdravlje ako nikada nismo bili bolesni? Svaka osoba koja se rodi jednom će morati umrijeti, jer život ne postoji bez umiranja, niti ljubav prema životu bez straha od smrti.

Ono što u čovjekovoj svijesti čini „problem“, je što se mi opiremo onoj strani života koju ne želimo doživjeti, jer je možda neprijatna i bolna, pa imamo otpor da se sa njome suočimo, ne shvaćajući da tim opiranjem samo još više jačamo drugu stranu, koja uvijek ide zajedno s njom.
Ona osoba koja pod svaku cijenu želi dosegnuti uspjeh, stvara veliki suvišni energetski potencijal, te je veća vjerovatnoća da će doživljavati neuspjehe u životu, dok ona koja pod svaku cijenu želi zdravlje, ne zna da u paketu sa njom ide i bolest, jer jedno bez drugog ne postoje. Cilj ovog našeg razvoja je između ostalog i prevazilaženje dualnosti ovog univerzuma, kroz integraciju polariteta, koji postoje u našoj svijesti, gdje se njihovim integriranjem i spajanjem dolazi na kratko u stanje jednosti, pa osoba dobija slobodu da vlastitim izborom i bez prisile ispoljava bilo koji aspekt stvarnosti.
U tu svrhu nam može poslužiti metoda DUBOKOG PEATA, poznatog psihologa Živorada Mihajlovića Slavinskog, koja kroz određeni proces na svjetlost dana izvlači suprotnosti koje postoje u ljudskom biću i integrira ih, tako da se osoba oslobađa od unutrašnjih konflikata i korak po korak dobija sve veću slobodu izbora.
„Problemi protiv kojih se borimo, nažalost, zbog naše borbe uglavnom znatno narastaju umjesto da nestanu, čemu se možda nadaju naivne duše neupućene u zakon polarnosti. Tko s lica zemlje hoće ukloniti jedan od polova, time ga nesvjesno jača. To znači da ga gura na manje vidljivu razinu, gdje on kao sjenka uglavnom postaje mnogo opasniji. To onda nazivamo zlom.“

S kojim tegobama ljudi najčešće dolaze?

- Anksiozni poremećaj je najčešći skup tegoba zbog čega ljudi dođu na terapiju. Nedavno sam u jednom svom tekstu napisala da je zavladala epidemija anksioznog poremećaja. Kako mlađe tako i starije populacije. Ona je nepodnošljiva. Ogleda se po intenzivnom strahu, nemiru, nervozi, napetosti. Osoba sa anksioznim poremećajem je izrazito osjetljiva na vanjske podražaje. Ljude, buku, otvoreni prostor, veće skupine ljudi, osjećaju se zarobljeno i paralizirano u vlastitom tijelu. Često se osjećaju kao da su izvan sebe. Javljaju se simptomi derealizacije i depersonalizacije tj. nerealnog doživljavanja sebe i svijeta oko sebe. I ovdje je psihoterapija nužna.

A, psihoterapija i tjelesna oboljenja?

- Svako tjelesno oboljenje je znak energetske blokade na svim razinama bića. Energetska nakupina ili blokada je stagnantni ili smrznuti dio nas. Zovemo ga još i smrznuti self. Kad nam se dogodi trauma, mi u svom sustavu to doživljavamo kao eksploziju bombe i pogođeni dio nas je rasprsnut na mnoge dijelove. I taj dio nas je cijelo vrijeme osjetljiv na određene aktivatore koji nas podsjećaju na izvorno traumatsko iskustvo i svaki put doživljavamo iste teške osjećaje. Svaki put! Jer trauma također kreira naš život. Sve dok je ne uklonimo. Ona je kao rana koja krvari. Zapravo, tu nam curi energija.
I tu je početak tjelesnog oboljenja. U zadnje vrijeme je aktualiziran znanstveni interes da snažne, potisnute emocije mogu izazvati tjelesna oboljenja. U taj odnos psihe, tijela i duše, vrlo vješto je proniknuo njemački dr.medicine i psihoterapeut Ridiger Dalke. U svojim bestselerima Bolest kao put i Bolest kao govor duše, objašnjava da je bolest poruka koju nam šalje naš organizam da nešto promijenimo. Ako te poruke zanemarujemo ili ih potiskujemo, one će se pokazivati sve jasnije dok ih ne shvatimo ozbiljno. Najčešće su uzroci koje dovode do bolesti nesvjesni i trebalo bi ih osvijestiti, prepoznati i razriješiti.
To je moguće ako u tom suočavanju postoji spremnost na promjenu i tada po njegovim riječima,bolest postaje prijatelj i vodi ka istinskom zdravlju. Zato se intenzivno zalažem da se psihoterapija uvrsti kao nezaobilazna komponenta u liječenju svake bolesti. Psihoterapija ide u uzroke i to je njena prednost.

Recite nam nešto o Acces Consciousnessu?

- Access Bars je set od 32 energetske točke na glavi koje čuvaju memorirane elektromagnetne komponente svih naših misli, ideja, stavova, uvjerenja koje smo ikada imali. Svaki stav i svako uvjerenje predstavlja ograničenje koje nas sputava da ostvarimo svoj puni potencijal. Laganim dodirom tih točaka na glavi stvara se elektromagnetni naboj koji otpušta ograničenja tj. energetske ekvivalente prosuđivanja i zaglavljenih misaonih oblika, emocija i uvjerenja. To je kao brisanje datoteka na računalu.
Brišete stare 'fajlove' koji Vas guše i zauzimaju mjesto, a pri tome ne morate znati što se otpustilo i iz kojeg je to vremena i ne trebate se suočavati s prošlošću da bi promijenili sadašnjost.
Jednostavno, otpuštate sve što vam ne treba i tako stvarate prostor za nešto novo, što vam više odgovara u ovom trenutku. Bars tretman nema kontraindikacija i mogu ga koristiti svi koji žele promjenu u bilo kom segmentu života i/ili samo žele da se dobro opuste i da se oslobode od svega što ih pritiska. Preporučljiv je posebno ljudima koji su u kontinuiranom stresu, menadžerima, studentima, đacima, sportašima, ali i maloj djeci i trudnicama. Gary Douglas je osnivač (dr. Dain Heer suosnivač) Access Consciuosnessa i začetnik Access Bars tehnike prije 25 godina u SAD-u.

Što znači živjeti programsku realnost?

- Da bi razumljivo odgovorili na to pitanje, valja krenuti od ove tri postavke. Tri glavna programera su: roditelji/odgajatelji, sustav obrazovanja te razni mediji. Svi oni prenose različite vibracije, obrasce ponašanja, ustaljenja aksiomska indoktrinirana vjerovanja i uvjerenja itd. Programiranje je jedan vrlo energetski (ne zaboravimo, sve je energija) složen proces.

Mi svi poput spužvi upijamo energetske otiske i dobro utvrđene scenarije ponašanja navedenih programera. I tako kroz život privlačimo upravo ljude i situacije koji će nam omogućiti da te toksične programe doživljavamo i preživljavamo iznova i iznova. Ti ,,novi" ljudi (prijatelji, partneri, kolege...) su zapravo samo okidači, glasnici da potisnuto iziđe na vidjelo kao reakcija. Kad reagiramo (akcija = reakcija), mi i dalje ne osvješćujemo, niti oslobađamo blokiranu energiju, jer verujemo da je njihov uzrok vanjski, npr. u osobi koja nas je navodno izbacila iz takta. Iz tog razloga većina živi dramu. Tako mi iz nesvjesnog programa uvijek tražimo krivca izvana, negdje tamo, te se konstantno bavimo posljedicama, umjesto stvarnim uzrocima. Jedan primjer programske realnosti da žena u svom životu uvijek kreira "zauzetog" muškarca.

Odlazak na psihoterapiju je najbolja odluka koju sam mogla donijeti u svom životu. Kazala je jedna vaša klijentica...

- Da. To sam objavila u svom zadnjem članku pod nazivom 'Kako zavoljeti sebe. Riječ je o mladoj ženi koja je došla u pogubljenom i vrlo izranjenom stanju i kao takva nije mogla funkcionirati na nekakvoj osnovnoj dnevnoj razini, a kamoli u nekim idejama koje je ona željela realizirati. I kad je osoba u jednom takvom stanju, ona ostaje zarobljena u tom vrtlogu traume i ne može vidjeti izlaz. To je jedno izuzetno teško stanje. Ništa vam ne ide od ruke, propadaju vam ideje, nemate snage, ne možete istinski osjetiti sebe, a kamoli biti u kontaktu sa drugima. I osoba doslovno propada.
Ona se javila na seansu i krenula na put otkrivanja svoje izranjenosti, određenih poteškoća u obitelji koje je ona sama pokušala riješiti, ali ne možemo rješavati mamu i tatu. To je zabluda. Možemo rješavati samo sebe u odnosu na roditelje. I ona se potpuno vratila sebi. Postala je jača nego prije jer je i mnoge stvari naučila o sebi, životu, odnosima. I kad je ona postala dobro, i životne kreacije oko nje su se transformirale. Dobila je željeni posao, odnos sa partnerom se poboljšao, sa roditeljima također tj. Uspjela jezauzeti se za sebe.Zračila je novom snagom i to je ono što je fascinantno. Sve ono što pročistiš u sebi je za tvoje najveće dobro!

Kako biste opisali današnjeg čovjeka i ono što on zapravo nosi unutar sebe i naspram drugih ljudi?

- Ljudi su izvana vrlo 'dekorativni'. Ono što je unutar njih su boli i nesigurnosti. Pogledajte samo koliko ljudi puši, uzima alkohol, nesređeni su nam odnosi, većini je teško ostvariti zdravo partnerstvo, djeca su često prepuštena samima sebi ili nekim društvenim normama koje ne moraju i ne mogu biti dobre za svakoga. Kontinuirana negacija i potiskivanje je jedino što činimo i iz toga proizilazi samo destrukcija. Mi to moramo mijenjati na dubljoj, emocionalnoj razini, želimo li prekinuti taj nesvjesni ubojiti lanac. Potrebna nam je mini revolucija, a to je promjena prvenstveno na osobnoj razini. I fer je, zapravo, zadržati se u vlastitom vrtu jer tu moramo kopati i pronaći skriveno, nesvjesno blago. Na taj način ćemo prestati prenositi traumatski teret s jedne generacije na drugu i naša djeca će biti slobodnija od naših nesvjesnih programa življenja.

Koja je vaša poruka?

- Preuzmimo odgovornost za sve što nam se događa u životu. A, u životu kreiramo situacije iz "memorijskih ostava" u kojima su stara poražavajuća sjećanja. U nama je moć, ukoliko ćemo maknuti sve to što ometa našu zdravu moć, a to su nesvjesni sadržaji koji jedva čekaju da se razriješe.



Komentari:

No comment.

Republika

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna