Mons. Tomašević: Uređenje BiH samo na etničkom načelu ne može biti pravi odgovor

Monsinjor Ivo Tomašević reagirao je na tekst fra Luke Markovića Političke izjave biskupa mogle bi biti jasnije i kreativnije. Njegovo reagiranje objavljeno u Katoličkom tjedniku prenosimo u cijelosti:



 
Nakon što sam pročitao članak fra Luke Markovića, svećenika franjevca Bosne Srebrene, osjetio sam potrebu napisati ovaj osvrt. Rado pročitam vrlo lijepe fra Lukine kolumne koje nama u Bosni i Hercegovini nude dah širine iz razvijenih i duboko humanih društava kakvo je njemačko. Međutim, predzadnja kolumna objavljena u Katoličkom tjedniku br. 32-33 od 12. kolovoza 2018., str. 18 i 19 pod naslovom Političke izjave biskupa mogle bi biti jasnije i kreativnije, potaknula me da napišem ovaj osvrt isključivo u osobno ime kao doprinos razmišljanju i traženju najboljih rješenja za matičnu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Fra Luka komentira Poruku članova Biskupske konferencije BiH uoči predstojećih Općih izbora u listopadu ove godine koja je upućena ponajprije članovima Katoliče Crkve, a to su u ogromnoj većini Hrvati, pa ću se i ja nastojati zadržati u tom okviru ne ulazeći u posebne analize koje bi zahtijevale puno prostora ili komentara na račun onoga što je nastojanje politike druga dva naroda ili drugih orijentacija uopće. Također ni na koji način nemam namjeru stajati za ili protiv bilo koje stranke.

Fra Luka lijepo primjećuje da Poruka upućuje „na potrebu unutar-hrvatskog zajedništva, razvijanja demokracije i dijaloga, na prestanak partijskog jednoumlja i manipulacije“ te da to „zajedništvo ne smije biti zajedništvo jednoumlja, zajedništvo koje bi bilo zanimljivo samo do onog trenutka dok se ne ostvare snovi određenih krugova ili religija“ kao i da „hrvatsko zajedništvo uključuje ozbiljno promišljanje o položaju svih Hrvata, na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine“. Potom piše da „smatra opravdanim, s obzirom na političko stanje u BiH kao i vrlo lukave namjere Bošnjaka, govor o trećem entitetu diskontinuiteta“.

 

Na etničkom principu



Ne treba biti analitičar da se konstatira kako je upravo u spomenutih nekoliko rečenica sadržano ono što uzrokuje trajni prijepor i podijeljenost unutar hrvatskog naroda u BiH, ali i među druga dva naroda, odnosno među svima koji u BiH žive, a to je vizija unutarnjeg uređenja države. Kada je riječ o Hrvatima u BiH, jedna vizija unutarnjeg uređenja BiH, pojednostavljeno govoreći, jest ona koja će na jednak način tretirati sve Hrvate u državi, a samim tim zauzimati se i da članovi sva tri naroda i svi građani imaju jednaka prava u svakom dijelu BiH. O tome je Biskupska konferencija BiH puno puta iznosila vrlo jasno stavove i zauzimala se za jednakopravnost svakog naroda i svakog građanina u svakom dijelu BiH. Druga vizija je ona koja želi urediti BiH isključivo na etničkom principu, a koju fra Luka smatra opravdanom, iako je takva politika najočitija u politici predsjednika bh. entiteta Republika Srpska koji, kako fra Luka napisa, nastoji „svim silama zadržati oteto“ odnosno 49 % Bosne i Hercegovine priječeći da bude ispravljena u nebo vapijuća nepravda učinjena u ratnim i poratnim godinama prema nesrpskom stanovništvu, a ta nepravda prisutna je i danas. Štoviše, želi se tu „etnički očišćenu“ polovinu BiH pripojiti Srbiji. U isto vrijeme prisutna je i vizija jedne i cjelovite BiH u kojoj bi vremenom prevladao bošnjački narod te demokratski donosio onakve odluke kakve odgovaraju vođama tog naroda i tako majorizirao druga dva naroda u BiH.               

Sasvim je jasno vidljivo da vodeću srpsku politiku u RS-u uopće ne zanima malobrojno preostalo srpsko stanovništvo u Federaciji BiH koje je primorano primati mrvice od svojih sunarodnjaka iz RS-a kao i mrvice koje im daje većina, bilo da je riječ o onima koji se kunu u jednakopravnost svih građana ili o onima koji promiču europske vrijednosti u herceg-bosanskoj izvedbi. Ne razlikuje se puno ni skrb većinske bošnjačke i hrvatske politike o članovima njihova naroda izvan prostora na kojima imaju većinsku vlast. Tako oni za koje se skrbe ne znaju, je li bolje da se za njih skrbe ili ne skrbe. Za sve tri prevladavajuće većinske politike moglo bi se reći – ne u istoj mjeri – da nastoje druge obezvlastiti tamo gdje vladaju te u isto vrijeme učiniti političkim bogaljima svoje sunarodnjake tamo gdje su u manjini proglašavajući se njihovim skrbnicima.     

 

Opravdano ili pravedno?



Zbog svega navedenog smatram da fra Luka govor „o trećem entitetu diskontinuiteta“ drži opravdanim, a ne pravednim. U temelju svakog istinskog i dugotrajnog mira mora stajati pravda, a ne opravdanje jer se mir temelji na pravdi, a ne na opravdanju. Opravdanje je potrebno za nešto što nije pravedno, a pravdi nije potrebo opravdanje. Entitetska podjela BiH, prema kojoj je polovina teritorija dana onima koji su počinili najveće zločine i progone, u sebi je nepravedna jer je velikim dijelom legalizirala ubijanje, progone, rušenje..., što je uljepšano nazvano etničkim čišćenjem. Takva je politika velikim dijelom onemogućila ispravljanje brojnih nepravdi među kojima je prije svega sprječavanje povratka prognanih i izbjeglih. Progoni drugih i drugačijih te onemogućavanje povratka i ostvarenje drugih ljudskih prava postojalo je i postoji i tamo gdje vlast imaju i Bošnjaci i Hrvati, ali u različitoj mjeri.

 

Hrvati diskriminirani na 85 % teritorija BiH

 


Svjestan da bi treći entitet, prema optimalnoj verziji koju su nacrtali njegovi zagovornici, zahvaćao svega 15 % teritorija BiH te da bi bili izostavljeni Hrvati na najmanje 85 % BiH te da ti Hrvati nikako ne mogu biti za rješenje koje izravno ide u njihovu štetu, fra Luka smatra da bi s tim Hrvatima bilo „važno voditi razgovore, podastrijeti im uvjerljive argumente koji ukazuju na to da neće biti izigrani i ostavljeni na milost i nemilost bošnjačkim i srpskim ekstremistima, nego da će imati sva ona prava koja će Bošnjaci i Srbi uživati u hrvatskom entitetu diskontinuiteta“.
Bi li fra Luka, da nije rođen u malom dijelu Bosanske Posavine u kojem su Hrvati većina i u kojem imaju vlast, zagovarao ovakvo rješenje? Uvjeren sam da ne bi. Koje bi to argumente fra Luka i zagovornici trećeg entiteta diskontinuiteta mogli podastrijeti malobrojnim Hrvatima u RS-u i desetinama tisuća onih koji su s toga teritorija prognani kao i desetinama tisuća Hrvata u Federaciji BiH s bošnjačkom većinom da će im biti bolje ako se formira taj entitet? Je li hrvatska politika u BiH ili u Republici Hrvatskoj, gdje je svoje utočište u ratnom vremenu pronašla većina prognanih i izbjeglih Hrvata iz BiH, ikada napravila strategiju povratka prognanih i izbjeglih Hrvata u BiH? Meni nije poznato da jest. Štoviše, čak i ono što se izdvaja kao pomoć Hrvatima u BiH najvećim dijelom završi kod onih Hrvata u onim dijelovima BiH odakle uopće nisu prognani. Kako uvjeriti malobrojne Hrvate u RS-u i desetine tisuća prognanih iz tog srpskog entiteta da će treći entitet biti na njihovo dobro kada ih zagovornici toga entiteta u svom prijedlogu izmjena Izbornoga zakona BiH uopće ne spominju niti se zauzimaju za pravo da i ti Hrvati imaju svoje legalne i legitimne predstavnike? Kako uvjeriti Hrvate u Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu ili županiji da će im biti bolje kada hrvatski predstavnici u spomenutom prijedlogu izmjena Izbornog zakona traže da im uzmu i po onog jednog predstavnika kojeg imaju po zakonu? Kako uvjeriti Hrvate izvan zamišljenog entiteta da je za njih dobro da budu stranci u vlastitoj zemlji, građani drugog reda ovisni o tome, jesu li hrvatski predstavnici vlasti u zamišljenom trećem entitetu dobre volje da dadnu prava onima drugim na svom teritoriju?

 

Zauzimati se za slabije

 


Koliko je meni poznato, ljudska prava i sva druga prava moraju biti zajamčena svima i ne smiju biti ovisna od nečije dobre volje. Svi Hrvati u cijeloj BiH, na svakom njezinu dijelu moraju imati jednaka prava, a to vrijedi i za sve pripadnike druga dva naroda i za sve građane u BiH. Kako može biti pravedno tražiti jednakopravnost Hrvata s druga dva naroda u BiH samo za dio Hrvata koji živi u većini na nekom dijelu BiH, a ne za sve Hrvate u BiH bez obzira na to u kojem se njezinu dijelu nalaze? Na čemu temelje pravo Hrvati koji zagovaraju takvo uređenje da uzmu samo za sebe prava svih Hrvata u BiH kada je riječ o konstitutivnosti? Zar je konstitutivnost samo za neke, a za druge nije? Zar nisu oni koji su izabrani predstavljati cijeli narod u BiH dužni predstavljati cijeli narod s posebnim naglaskom na one koji su doživjeli veću nepravdu i kojima je teže, a ne samo one koji su u pojedinom dijelu BiH u većini? Zar nije sebična i nepravedna logika da se treba zauzimati samo za Hrvate na onim prostorima gdje su brojniji jer se za one druge ionako ne vrijedi zauzimati? Prema toj logici liječnici se ne bi trebali zauzimati za teške bolesnike nego samo za zdrave ili koji su malo bolesni. Zar se ne trebaju zauzeti svi liječnici i cijelo osoblje ponajprije kada je riječ o spašavanju nečijeg života? Zar se ne bi trebali zauzeti svi Hrvati u onim dijelovima gdje su većina da se ispravi nepravda načinjena desetinama tisuća Hrvata koji su prognani i sve izgubili?
Naravno sve to odnosi se i na druga dva naroda i na sve koji u BiH žive. Rat i poraće pokazalo su vrlo zorno da, kada prevlada takva sebična i nepravedna logika, nema mjesta za one druge i drugačije ili ima samo pod uvjetom da šute i da budu sretni što su živi. A to je logika jednoumlja protiv kojeg se fra Luka s pravom bori i trebamo se svi zajednički boriti i zauzimati se da prije svega onim slabijima budu osigurana sva ljudska i druga prava i slobode koje imaju oni jači s kojima žive. Zar ne postupaju licemjerno oni Hrvati kojima su, s jedne strane, puna usta traženja jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH, a u isto vrijeme rade na tome, da dio Hrvata u najvećem dijelu BiH ne bude jednakopravan ni s njima ni s drugima? Zar je pravedno za sebe tražiti više nego za druge? Zar jednima treba sve, a drugima su dovoljne i mrvice? Uvjeren sam da je to nepravedno, a opravdati se može sve.

 

Izabrati zagovornike drugačije vizije BiH

 



Fra Luka u svom tekstu piše da je nekoliko dana proveo u svojoj Posavini (župa Tolisa) i uvidio „pravo stanje stvari“. Piše da ga „nije toliko zaboljela priča o velikoj korupciji... niti to da ljudi dobivaju posao lakše ako se učlane u određenu stranku“. Ističe da ga je najviše pogodila „spoznaja da ljudi imaju strah pred tim malim, beznačajnim političkim funkcionerčićima, da se boje reći što misle, da je izgubljena ona kreativna sila koja sve pokreće“. Dodaje da „te sile nema gdje nema slobode“ te da „tamo gdje nema slobode misli i riječi tamo nema ni budućnosti jednog naroda“.
Kako ne bi bilo zabune, ovdje se ne radi o dijelu BiH u kojem su Srbi ili Bošnjaci većina ili gdje srpski ili bošnjački predstavnici imaju vlast, nego o malom dijelu Bosanske Posavine koji nije zauzet ni u vrijeme ratnih stradanja i u kojem su Hrvati većina te imaju većinsku vlast. Kako je onda moguće da tu postoji „strah pred malim beznačajnim političkim funkcionerčićima“ i da se ljudi „boje reći što misle“ odnosno da nema slobode misli? Iz ovoga što piše fra Luka sasvim je jasno da će podjela među ljudima uvijek biti i da podjele ne nestaju podjelama na etničke teritorije. Također nisam siguran da je strah od tih, kako ih fra Luka nazva, beznačajnih političkih funkcionerčića, sasvim bez osnove jer oni odlučuju o mnogim stvarima na lokalnoj razini. Jednoumlje nema naciju nego je u svojoj biti uvijek isto i služi se sa svim što može u ostvarenju svoga sebičnog plana pa tako i nacijom, a samo su varijante različite.

Povijest jasno pokazuje da je sasvim utemeljen strah pred zagovornicima one bošnjačke politike u koji bi vremenom demokratski prevladao jedan narod u cijeloj BiH. Međutim, zagovaranje uređenja BiH samo na etničkom načelu nije niti može biti pravi odgovor jer se temelji na već učinjenim i na budućim nepravdama i prema drugima i prema svom narodu. Zato mi se čini da sama smjena ljudi na izborima, koju zagovara fra Luka, nije dovoljna jer je svaki čovjek u napasti iskoristiti vlast za svoju korist. Nužno je izabrati zagovornike drugačije vizije naše matične domovine Bosne i Hercegovine koji će se zauzimati za jednakopravnost svih u svakom dijelu BiH i za takvo unutarnje uređenje koje će omogućiti da ovu zemlju izgrađujemo kao kuću u kojoj će se svaki narod i svaki građanin moći ostvariti u svom identitetu i u kojem ničija prava neće ovisiti od nečije dobre volje.      

 

Tako je govorio papa Franjo

 


Na kraju podsjećam na dio govora pape Franje u Predsjedništvu BiH prigodom njegova pohoda Bosni i Hercegovini, 6. lipnja 2015., a to je na tragu onoga što je govorio i sveti papa Ivan Pavao II.: „Svi bismo trebali prepoznati naše temeljne ljudske vrijednosti, kako bismo se uspješno suprotstavili divljaštvu onih koji bi od svake različitosti htjeli stvoriti priliku za nasiljem. U ime se ovih vrijednosti može i mora surađivati, graditi i razgovarati, opraštati i s njima rasti. One tako dopuštaju sazvučju različitih glasova da se oblikuju u plemenit i skladan himan, nasuprot fanatičnom kriku mržnje. Političari su pozvani na plemenitu zadaću da budu prvi koji će služiti svojim zajednicama, radeći prvenstveno na očuvanju temeljnih ljudskih prava, među kojima istaknuto mjesto ima ono o vjerskoj slobodi. Na taj će se način konkretnim zalaganjem moći izgraditi mirotvornije i pravednije društvo, u kojem bi se uz pomoć svakoga člana rješavali mnogovrsni problemi iz svakodnevnoga života naroda. Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebna stvarna jednakost svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost: tako će se svi, bez razlike, u potpunosti osjećati dionicima javnoga života i, uživajući ista prava, moći će aktivno dati svoj posebni doprinos općem dobru.“

(Izvor: Katolički tjednik)
.                                                         

Komentari:

No comment.

Neka jedu kolače

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna