Prof.dr.sc. Mile Lasić: 'Plovimo otvoreni, državni udar'

„Bio bi to sraz dviju koncepcija, jedne koja svoju zemlju razumije jednonacionalnom, u kojoj je nacionalni identitet drugih i trećih manje važan od onoga koji oni zastupaju, i onih koji samo razumiju nacionalno i ne znaju da je građansko alfa i omega za uređivanje svake političko-administrativne zajednice - ma kojeg ona bila oblika. Govorim o surovom srazu bošnjačkih i hrvatskih političkih ekipa koji nikako da se sporazumiju da je ovo jedna višenacionalna zemlja kojoj trebaju metode upravljanja razlikama, a ne nadmudrivanja i silovanja“, kaže prof. Lasić.

 


Politolog, kolunist i profesor Sveučilišta u Mostaru, prof.dr.sc. Mile Lasić u intervjuu za Radio Federacije BiH, emisiji 'Intervju' kojeg je vodila Mirjana Topić Landeka, govorio je o političkim i društvenim prilikama, o manipulaciji i 'spinovanju' u medijima, nevladinom sektoru, političarima, ne novoga, nego čudnoga kova.

"U pravilu sam zgađen silnom politikom zgađivanja koja ide sa sviju strana i koja ništi zajedničku supstancu mira", kaže ovaj mostarski profesor. Što misli o "mostarizaciji Federacije" i hoće li do nje doću u ovoj, već burno, izbornoj godini, o 'izbjegličkim poenima' beskompromisnih bh. političara, unižavanju prema Istambulu, Zagrebu, Beogradu i Moskvi, neispričanoj europskoj priči BiH, bolje kazati, bajci, ali i počasnom doktoratu Dragana Čovića i, na kraju, antifašizmu na bh. način koji zasigurno, kako ocjenjuje, vodi u rat.

Čeka li Federaciju, u ovoj izbornoj godini, "mostarizacija Federacije"?

- Skoro izvjesno. To što se sada radi sa očitim političkim nasiljem glede presude Ustavnog suda kako bi se izbjegle obveze koje su naložene govori nam da bi se i sa ovom presudom u slučaju 'Ljubić' moglo dogoditi kao i sa onim silnim presudama koje su ostale i dalje nerealizirane. Mi prosto živimo u zemlji u kojoj se ne poštuje sudska instanca. Sada, kada se taj pristup legalizirao do savršenstva, ja nemam što pomisliti nego da srljamo u veliku političku krizu iz koje nitko, zapravo, ne zna kako će se izaći. Vjerojatno će izlaz biti u nekoj formi političkog nasilja.

Dakako da bih ja volio da se ne dogodi ništa od ovih mojih crnih prognoza, ali ako se zaobilazi izborni zakon koji je bitan u državnom parlamentu na način da se u entitetskom parlamentu tobož donosi samo zakon o izbornim okruzima ili izbornim jedinicama, to govori o velikom ustavnom prijeporu koji će završiti tako da će biti zaboravljeno da se Ustavni sud već jednom, ili više puta, očitovao o ovoj materiji.

Ovi, "veliki igrači", sanjaju ovakve situacije jer se opet mogu pokazati ova antihrvatska koalicija, ona se mora tako nazvati, u Sarajevu, tako i "Hrvatine" odavde koji su dobili idealan predložak kako se oni, tobože, bore za interese Hrvata i da su ona "posljednja linija obrane". U takvom scenariju, uz još posve indolentnu ili nedoraslu ulogu međunarodne zajednice mi plovimo, što sam jednom prilikom prije osam godina nazvao, puzajući državni udar, koji ovaj put ne bi bio 'puzajući', nego otvoreni.

Bio bi to sraz dviju koncepcija, jedne koja svoju zemlju razumije jednonacionalnom, u kojoj je nacionalni identitet drugih i trećih manje važan od onoga koji oni zastupaju, i onih koji samo razumiju nacionalno i ne znaju da je građansko alfa i omega za uređivanje svake političko-administrativne zajednice - ma kojeg ona bila oblika. Govorim o surovom srazu bošnjačkih i hrvatskih političkih ekipa koji nikako da se sporazumiju da je ovo jedna višenacionalna zemlja kojoj trebaju metode upravljanja razlikama, a ne nadmudrivanja i silovanja. Ovo sve nerado govorim, ali iznosim svoje strahove. Nama predstoji sumorna jesen u kojoj, srećom, ne moramo odmah zamisliti i kao obračunavanje drugim sredstvima".


Europska priča, nakon predaje Upitnika zavlada euforija u BiH među političarima, skoro da smo na pragu EU-a. Gdje je BiH u priznavanju europskih vrijednosti, onog što Europu čini Europom?

- Zato što smo mi ovdje doživjeli antieuropsko ponašanje i antieuropske politike, gaženje europskih vrijednosti, i još pri tome tvrdimo da smo dobre patriote ili, kao, dobri proeuropaljni ili Europljani. Radi se o užasnom, provincijalnom pristupu po kojem izgleda da ćemo mi primati EU u svoje redove, pri čemu, zapravo ne znamo još što će biti s EU, li moramo poći od toga da će za razliku od Soroša koji iznosi crne prognoze da bi ušićario još koju milijardu jer on u svim krizama ponešto zaradi, dok mi ostali plaćamo sve moguće gubitke kroz poreze i na druge načine, dakle, EU će preživjeti.
U kojoj formi, znati će se tek nakon 13. sastanka na vrhu, sredinom sljedeće godine, ali mi ne znamo što će biti s BiH u kojoj je nastalo jedno hipokrizijsko, licemjerno proeuropejstvo. Dovoljno je samo malo skinuti tu skramu i da se radi o antieuropljanima velikog formata, pri čemu doista ima razlike. Naime, ovi koji izvode zakašnjelo, bespotrebno i kontraproduktivno 'turčenje Bošnjaka' ili 'putinizaciju Srba', za zeru su gori od političkih Hrvata jer Hrvati su u situaciji, zapravo, da im se namjestilo i nemaju drugog izbora nego težiti ka EU i NATO-u jer je tamo već Republika Hrvatska i gro hrvatskog naroda, a drugi dio je daleko veći - u zemljama zapadne Europe jer ovdje svakog dana nastaje sve veća pustoš. Od nekadašnje silne 'ikavske' zemlje, od Posavine do Trebinja ostale su samo enklave u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni.

U tom smislu je situacija očajna i u pravilu vidim licemjerne, hipokrizijske proeuropljane koji sve rade da EU ne bude naša budućnost. A ja kažem da, ukoliko ne bude budućnost, onda je pitanje imamo li budućnosti. Kakva je to budućnost? Kada bi sudio po nepameti koja se ovih dana demonstrirala, to bi bila budućnost dviju novih država na nekoj, budućoj mirovnoj konferenciji. Jedna bi bila s apsolutno srpskom većinom, druga bi bila s bošnjačkom većinom, u kojoj bi bili asimilirani Hrvati.
A, Hrvati ne bi bili politički subjekt i to, jednostavno, nema više nikakve veze s onom ZAVNOBIH-ovskom koncepcijom BiH čiji sam ja privrženik, da kažem kućom, onako kako me 'ćaća krivo nasadio', a i zbog ljudi s kojima sam radio. Ja, naime, vjerujem u takvu ili u nikakvu i ne libim se to reći. Onaj tko misli da može napraviti dvije većinske, srpsku i bošnjačku BiH, a da sve ostane po starom, zapravo je užasni antiBosanac i antiHercegovac, ma koliko se pozivao na bosanstvo i hercegovstvo.

Mislite li da temelji za takvo vaše razmišljanje postoje i u daytonskom Mirovnom sporazumu koji je ovjekovječio trenutno dva entiteta?

- Stvari nisu jednostavne. Ja sam i sam ovdje izložio jednu reduciranu sliku jer u kratkom vremenu nije moguće ...kako je to mislim da je Ramo Kolar, koji je znao svojevremeno kazati "daytonski mirovni nesporazum" jer mi nismo dobili mir - mi smo dobili nastavak rata drugim sredstvima. Taj rat kulminira u politici zgađivanja. Glavna zadaća hrvatskih, poći ću od ovih naših ovdje da tako kažem, koji u svojim medijima zgađuju pretežito Bošnjake i u Sarajevu mi naprosto živimo antihrvatsku histeriju. To nije ukusno, to nije umjesno, to nije dobro. Više uvažavam političko, kulturološko Sarajevo, daleko od onih sviju koji nasrću na oformljene identitete ili ne dao Bog onih, ni nalik nisam njima, koji govore o građanstvu kako se to danas govori u Sarajevu.

Bez građanstva, ukotvljenog u nacionalno, religijsko, u ambijentalno gdje živite kako bi se bilo jednakopravno u svakom pogledu, ne samo temeljem zajamčenih individualnih ljudskih prava nego i građanskih prava koja su, zapravo, politička prava koja pripadaju jednom političkom narodu ako on to jest - u našem slučaju trima bh nacijama. I, ako se pod krinkom građanstva oduzima vaše pravo na djelić skupnih prava, time se minira ova višenacionalna zajednica i time se radi protivu EU jer ako je išta sveto u EU, onda je to jednakopravnost sviju identiteta.

U Sarajevu imate odškolovane "snajperiste", tobož intelektualce, koji vas zbog ovoga tisuću puta ocrne da ste "ustaša u janjećoj koži". Pitao sam nedavno Borišu Faletara, dragog momka, kada je bio u posjetu Mostaru, što su mu rekli kada je kazao da da želite sa mnom razgovarati. Kazao je da su mu rekli da se radi o ultranacionalisti, a drugi su rekli da se 's njim jednio i isplati razgovarati'. Kazao sam mu da je jako simpatičan, ali da mora znati u koju jazbinu ulazi i da, u slučaju da nema i dovoljan broj hrvatskih glasova - da se zahvali jer je riječ o zapetome ošcu, o raljama u kojima se nacionalizmi obračunavaju tako da zloupotrebljavaju čestitost, naivnost, kozmopolitizam ljudi koji dolaze iz svijeta.

Neminovno je spomenuti trenutnu situaciju s migrantima u BiH koja se, iz dana u dan, komplicira. Kakva su vaša razmišljanja u svezi toga i je li BiH tranzitno područje ili može imati puno problema s novim migracijama?

- Mi smo samo tranzitno područje, nego je ovo i idealna priča za naše političare da se ponovno prave važni, umjesto da se postavlja pitanje o odgovornosti zašto su im šuplje granice. Vidite, na Dan izbjeglice slikamo se s onim nesretnicima i zaboravljamo da su apsolutno neke druge europske zemlje bile blagonaklone prema nama prije samo 25 godina. Ja sam svjedok toga jer moja je obitelj primljena kao najrođenija i u međuvremenu je za cijelu moju obitelj, izuzev mene, to postala njihova zemlja.

To tako ide u normalnom svijetu, a mi ovdje vodimo ratove preko nesretnih izbjeglica koji su u tranziciji i kojih vidite svaki dan usred ovih vrućina i nevolja s kojima žive, rade nasilje jedni nad drugima. Svašta se može dogoditi u slušaju da taj 'omiljeni', tzv. naš lider pusti jedan milijunčić izbjeglica koji ima u rezervi pusti da krenu balkanskom rutom.

To, u našim uvjetima znači rat jer ako se zbog 269 nesretnika demonstriralo što znači jedan kanton, a što drugi - to su male države, da se našalim oboružane dugim cijevima da se našalim, dakle, što bi bilo da par stotina tisuća ljudi prođe kroz BiH? Svi mufljuzi u politici, svi redom, i lijeve i desne opcije, ovo bi iskoristili za sebe kako bi kazali da su oni bolji i da su oni tamo, recimo, s druge strane Ivan sedla.

Kao da je netko sludio ljude pa se zaboravilo kako se pritrčavalo u pomoć od strane nekih drugih ljudi.
Ja sam zgrožen i zato sam nedavno pisao podsjetnik kako su nas primili, a ništa nam nisu bili dužni, recimo u Saveznoj Republici Njemačkoj. Tome sam svjedočio i kao diplomat i kao i sam izbjeglica jer sam napustio tu pokvarenu službu - bh diplomacija je kvarna služba, namijenjena za tetkiće, amidžiće i daidžice bez ikakve svrhe. Nas su primili kao najrođenije i ja sam, radeći s našim ljudima vidio jednu bivšu BiH koja je razdvajana stoljećima visokom kulturom, a na razini pučke kulture sačuvala osjećaj bliskosti. Ja sam uskoro postao "naš Mile".

Pred sami dolazak turskog predsjednika Erdogana bili ste netko tko je prvi kritizirao njegov dolazak i govor u Sarajevu, iskoristivši sintagmu da je sve ono što se tada događalo "turčenje Bošnjaka". Zašto ste to tako nazvali?

- Iako bi vrlo rado prisvojio tu sintagmu, to je sintagma dragog kolege Envera Kazaza koji je u osmišljavanju problema kroz sintagmu nenadmašan. On je to kazao, a zapravo na mene se sručio bijes vjerojatno jer sam kazao veliku istinu i zato jer je to ponižavajuće za sve nas, a u prvom redu za Bošnjake. Kad bi rekao "Turska nam je mati, tako je bilo, tako će i ostati", kao što je govorio reis emeritus, po kojem je kod Bošnjaka oformljen jedan čitavi ambijent u kojem je normalno ono što nije normalno.

Kao što su opet, naši dragi, bajni, hrvatski političari, smjerni katolici, dobra gospoda i privatni muževi, osmislili podaništvo prema Zagrebu kao najnormalniju stvar ili iz RS-a prema Beogradu i Moskvi. Ta vrsta sluganstva je uvreda za nas koji držimo da smo obrazovani, da smo europejci i tu nikakvu ulogu ne igra koje smo nacionalnosti nego jesmo li proeuropejci i prosvjetiteljski nastrojeni, držimo li da su ljudska prava i slobode, uključujući i kolektivna prava, svetinja - ili ne držimo.
Kada se ovo podaništvo demonstrira na način na koji je demonstrirano na skupu u Zetri, onda je to vrh ledenog brijega. Pogledajte da se to događa u našoj dragoj regiji i mi svjedočimo kako se, čim više i čim prije, uniziti u odnosu na 'tu tamo gospodu'. Hrvatstvo u BiH je autohtono, autonomno, ali dijelom i sastavnim dijelom tog nečega, ali naša sudbina je ovdje i mi jesmo doprinos - mi nismo teret. Mi smo doprinos sveukupnom hrvatstvu utoliko što onim koliko smo bliski i koliko posvajamo kulturu i Srba i Bošnjaka u ovoj zemlji, doprinosimo da eventualno hrvatska kultura u cijelosti bude fleksibilnija i normalnija i ona se ne umije ophoditi s ovim hrvatstvom ovdje.


Kritički ste se osvrnuli na dodjelu počasnog doktorata profesoru Draganu Čoviću od Sveučilišta u Zagrebu, a prilikom dodjele počasnog doktorata profesor Čović je kazao: "Neka svi oni koji imaju nešto kazati protiv mene, kažu sada"...

- Ma super. Ja ne bih mogao pogledati u oči kolegama koji do mene drže u regiji i ovih preostalih nekoliko u BiH kada bih prešutio veliki bezobrazluk koji je demonstriran u obrazloženju rektora zagrebačkog sveučilišta Borasa kada je kazano da se hrvatskom članu Predsjedništva BiH, profesoru, doktoru, akademiku Draganu Čoviću dodjeljuje iz razloga što je usmjeravao migracije iz BiH u pravcu Hrvatske te je time popravio lošu populacijsku, demografsku sliku u Hrvatskoj.

To sam nazvao skaradnim, pogrešnim objašnjenjem, nečim što me natjeralo da razmišljam: Pobogu, da se o tome i ne radi već 25 godina, tako da se odvode i posljednji Hrvatići iz ove njihove autohtone i jedine prave domovine. Punim plućima zastupam tezu da je ovo naša prva domovina, u njoj smo rođeni, u njoj nam je i politička sudbina. Ako, k tome, i imamo i još državljanstava, a nemaju samo Hrvati, nego svi imaju pasoša pun džep - još milijun i pol ljudi ima makar još jedan pasoš. Ali, nisu te zemlje postale prva domovine nikome od rođenog Bosanca i Hercegovca. Postat će, na žalost, našoj djeci.


Vaš odnos prema bh. antifašizmu i onim što se danas događa u bh. društvu kada je antifašizam u pitanju, odnosno, česta etiketiranja u javnosti pojedinih osoba da su fašisti, a rekli ste da ste i vi imali takvih iskustava?

-Moj otac je, igrom slučaja, bio u partizanima. Odveden je i poslan da juriša na ustaške i njemačke bunkere na Ivan sedlu i pješice je došao do Trsta. Tu imam obveze prema ocu, a imam obveze i prema zdravoj pameti i ljudima s kojima sam radio. Odem da se uvjerim da je Partizansko groblje na svom mjestu i da vidim što su to ovi silni, 'tender antifašisti' uradili s njegovim čišćenjem, pri čemu se gradonačelniku Ljubi Bešliću, kojeg ja zovem gradski očuh, a ne otac, mora kazati: Pa, Ljubo zar je trebala silna dreka da se ovo konačno dovede u kakvu-takvu pristojnost?.

Ali je odvratno što će  'tender antifašisti', izravno iz zeničke hale u kojoj se uzvikuje komandant 7. muslimanske u kojoj su bili poznati borci za slobodu svih naroda i narodnosti BiH, oni sa Bliskog Istoka i uzvikivalo se 'Alahu ekber' i ne znam što sve nije, izravno doći demonstrirati antifašizam na mostarskom Partizanskom groblju.
Tom vrstom vođenja rata putem spomeničke kulture pripremamo se za nove ratove.

To se isto događa i sa Starim mostom. Dakle, oprostite, nama se neda da volimo Stari most jer on je rezerviran samo za one koji su ga monopolizirali. Želim vjerovati u BiH u kojoj će antifašizam biti odrednica, kulturno naslijeđe i iz Otomanske, kao i svih drugih epoha, biti i moj dio, a ne mora biti i primarni dio moga identiteta. U tom smislu sam silno razočaran niskom političkom i svakom drugom kulturom koju mi danas živimo u BiH.


O podršci prof. Ugu Vlaisavljeviću

- Odmah sam reagirao i javilo se zaista različitoga svijeta. Volio bih da se neke "velike Hrvatine" nisu javile. To su oni koji kažu "kako je to moguće da se to događa na sarajevskom sveučilištu?", a nisu u stanju ovdje vidjeti da se pretuče profesor ili šikanira na druge načine itd. To je sve moguće u društvu u kojem se živi hipokrizijski um, u kojem ne postoji javni um i ne razlikuje se opće ili javno dobro kao naša svetinja od onoga što se zove privatna politika ili sljedba u politici i instutucija koje moraju biti autonomne i neovisne. Vrjednije od moje reakcije na Uga Vlaisavljevića je što se na stotine bošnjačkih intelektualaca javilo ovim povodom. Tu se osjećam Ugi dužnikom jer sam iz njegove knjige 'Etnopolitika i građanstvo' puno toga naučio onoga što i sam predajem. On je, kao malo tko drugi, dovodio dogme u pitanje.

Ugo je prije 10-15 godina bio u stanju kazati da je konsocijacija demokracijska metoda upravljanja razlikama. Užasnut sam kada profesor ustavnog prava kaže da je konsocijacija - podjela. Onaj koji tako govori ne zna ništa o metodama upravljanja različitostima i ne zna da je konsocijacija put iz podijeljenih društava, posebice onih koji iza sebe imaju rat, ka eventualno stabilnoj i demokracijskoj situaciji. U demokratske metode upravljanja razlikama ubraja se i jedna koja se meni apsolutno ne sviđa: hegemonistička kontrola.

To je pravo većinskoga naroda ili političkog naroda ili nacije da svojem parametrima određuje vrijednost i kvalitetu života drugima. To se događa u političkom Sarajevu danas. Druga metoda je konsocijacija, treća kantonizacija i federalizacija.

Sjetimo se da je ovaj isti parlament koji će sada donijeti ovaj zakon o izbornim jedinicama koji nije u suprotnosti sa državnim zakonom koji to regulira, a "ako eventualno jest neka o tome 'tambura' Ustavni sud", kažu oni već u ovoj fazi - taj isti, Federalni parlament je u nekoliko navrata usvajao rezolucije, kontrarezolucije, dobronamjernim rezolucijama Europskog parlamenta u kojima je kazano da se ne smije manjinskom identitetima birati politički predstavnici većinskim voljama drugih identiteta jer je to rušenje koncepta jednakopravnosti koji je u temelju deliberativnih teorija i ne može biti doveden u pitanje. S obzirom na ovu vrstu jasnoće, kao kod rijetko koga, nisam imao ni izbora nego u punom kapacitetu braniti prof. Vlaisavljevića. Koji ste vi čovjek ako se ne solidarizirate s takvim čovjekom nego ostajete s 'malim miševima' koji ga proganjaju u društvu? Ja neću biti s malim miševima, bilo da se radi o Sveučilištu u Mostaru ili Univerzitetu u Sarajevu.


O medijskom spinovanju, manipulaciji i pojavi tzv. internetskih ratnika

- Kolega Nerzuk Ćurak je to dobro kazao da to nisu društveno-politički radnici kao nekoć, nego ratnici. Naši političari su svojevrsna avangarda onome što se u današnjoj politologiji i međunarodnim odnosima zove' trumpzoik era'. Prije pojave onog žutog nasilnika koji najprije proizvede nered, pa onda "spašava svijet", naši su političari, kada su dolazili i legalizirali ružnoću u međusobnom ophođenju koja je danas postala primamljiva za velike dijelove svijeta, bili svojevrsna avangarda. Ali mediji su nemoćni.
Na žalost, u svijetu se sačuvao samo mali broj medija u kojima možete pronaći zrnca istine. Mediji su, kao što znamo, pokoreni. Mene boli, a stvarno navijam da javni servis bude javni servis, da to osjećam svojim servisom i jedva da sam više u stanju prepoznati razliku između privatiziranih i pokorenih medija i javnih servisa. Imamo nešto što se zove predpolitičko društvo koje ne podrazumijeva ni snagu argumentacije, ni participaciju, dijalog i borbu argumenata nego podčinjenost i sljedbu i to je naš kulturološki užas.



Komentari:

No comment.

Pod Lupom

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna