Markešić: Povratak bosanskih Hrvata u RS ne bi uopće odgovarao čak ni Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj - Gdje je tko došao, nek’ i ostane

U trenutku sve težih religijskih podjela u društvu, Telegramovom novinaru činilo se važnim sjesti s najvećim autoritetom na tom području. Telegramov Mladen Pleše razgovarao je s dr. sc. Ivanom Markešićem, jednim od najcjenjenijih hrvatskih sociologa religije.

 



Svaki javni istup dr. sc. Ivana Markešića, jednog od najuvaženijih sociologa religije u nas, izaziva veliku pozornost. Profesor Markešić se, naime, ne libi iznositi svoja stajališta i ocjene o najvažnijim društvenim, političkim i vjerskim problemima, što često pobuđuje reakcije, nerijetko i negativne komentare. To se događa kad govori o religijskim pitanjima, ali i kad analizira političku i društvenu situaciji u BiH i Hrvatskoj.

Markešić bez kalkuliranja upozorava što je po njemu dobro za društvo i pojedinca, a što loše, što je u skladu s moralom, a što je protivno poimanju morala, ma koliko to bilo nacionalno ili religijski primamljivo. Zbog svega toga Ivan Markešić, znanstveni savjetnik i redovni profesor u trajnome zvanju na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, dugo se dvoumio ima li uopće smisla intervjuom u Telegramu ponovno izaći na političku vjetrometinu te se naći na udaru onih koji se ne slažu s njegovom stajalištima, a koji svoja neslaganja ne potkrepljuju argumentima i činjenicama.

Teško je zapravo reći što pobuđuje burnije reakcije, njegove analize političkih situacija u Hrvatskoj i BiH ili njegove ocjene o, kako kaže, uvoznom katoličanstvu ili političkom katolicizmu koji je, po njemu, posljedica izostanka pravoga katoličkog odgovora na vrijeme u kojemu živimo, a koji svoje ciljeve sve češće pokušava ostvariti izlaskom na ulice, peticijama, referendumima, prosvjedima, u zadnje vrijeme i zahtjevima za smjenom vlade Andreja Plenkovića. Markešić se pritom zalaže za prihvatljive oblike života Crkve u društvu te se otvoreno protivi sprezi “trona i oltara”.

Nakon što je završio studij sociologije na Fakultetu političkih nauka te studij njemačkoga jezika na Filozofskome fakultetu u Sarajevu, Markešić je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu magistrirao s temom o političkoj teologiji Dorothee Sölle te doktorirao na temu “Religija u teoriji sustava Niklasa Luhmanna“.
Šest knjiga i 40 znanstvenih radova

Radio je kao prevoditelj za njemački jezik u UNIS-Prozoru, bio znanstveni novak na Institutu za društvena istraživanja u Sarajevu te glavni tajnik HDZ-a BiH. Neko vrijeme bio je zaposlen u Hrvatskome informacijskom centru u Zagrebu te Leksikografskome zavodu “Miroslav Krleža”. Bio je također zamjenik glavnoga urednika i izvršni urednik prvoga dijela Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine.

Od 2005. zaposlen je u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Predaje Sociološke teorije, klasične i suvremene, Sociologiju religije te Sociologiju umiranja i smrti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Osnove sociologije na Edukacijsko-rehabilitacijskome fakultetu u Zagrebu te Sociologiju zdravlja na Zdravstvenome veleučilištu u Zagrebu. Objavio je šest knjiga, više od 40 znanstvenih te desetke preglednih i stručnih radova i prikaza. S njemačkoga na hrvatski jezik preveo je šest knjiga i jednu s hrvatskoga na njemački jezik.


Razgovarao: Mladen Pleše/Telegram.hr

TELEGRAM: Kako komentirate nastojanja da se referendumom pokuša poništiti odluka Sabora o prihvaćanju Istanbulske konvencije?

MARKEŠIĆ: Kad je riječ o nastojanju nekih hrvatskih katoličkih udruga da se referendumom pokuša poništiti odluka Hrvatskoga sabora o prihvaćanju Istanbulske konvencije potrebno je sasvim otvoreno reći sljedeće: bio je to do sada u Republici Hrvatskoj neviđen pokušaj jedne konfesionalne udruge da se izravno suprotstavi aktualnoj vlasti u donošenju određenih ne lokalnih, odnosno državnih, nego međunarodnih konvencija i ugovora koje je Hrvatska obvezna prihvatiti. Bio je to također čin pokazivanja političkih mišića. Zapravo, željelo se pokazati tko među građanima Hrvatske, od kojih je 87,6 posto katolika, uživa veći ugled i utjecaj. Pojedini biskupi išli su toliko daleko da su “bacali fetvu” na one zastupnike katoličke vjeroispovijesti koji budu glasovali za ratifikaciju. To stoga nije bio samo udar na politički sustav, nego i udar na slobodu savjesti.

Za katolike u Republici Hrvatskoj, ali i za pripadnike drugih vjeroispovijedi kao i za nevjernike, Istanbulska konvencija neprijeporno je dobra, korisna i dobrodošla stvar, bez obzira na to što su mnoge stvari već definirane i određene drugim zakonskim propisima. Njome se ne promovira nikakva “protunaravna” rodna ideologija, kako bi to neki željeli predočiti hrvatskoj javnosti, nego se na europskoj i hrvatskoj razini želi stati na kraj nasilnicima u obitelji, svejedno je li riječ o muškarcima ili ženama, njome se želi zaštiti ponajprije žene, ali i muškarce, zatim djecu te stare i nemoćne članove obitelji.”

TELEGRAM: Kako ocjenjujete rezultate inicijative za raspisivanje referenduma te zahtjeve da se ne traži ocjena Ustavnoga suda?

MARKEŠIĆ: Rezultati akcije prikupljanja potpisa porazni su za sve one koje su sudjelovali u tome. Naime, inicijatori su za svoju ideju uspjeli skupiti tek nešto više od 10 posto potpisa od ukupnoga broja hrvatskih katolika. Unatoč tome, smatraju da nije potrebna ocjena Ustavnoga suda o valjanosti njihova pitanja.

Razlog: vjerojatno si neki od katoličkih aktivista uzimaju za pravo reći da upravo oni posjeduju konačnu i pravu istinu o svemu i da su oni ti koja znaju i imaju mjeru za sve pa i za poželjne oblike društvenoga i političkoga djelovanja u Hrvatskoj. Kao da smo u dalekome i davnome srednjem vijeku, u feudalnome društvu. Srećom, mi smo još uvijek – i to ne samo na papiru i deklarativno, a to su pokazali hrvatski građani neodazivanjem na davanje potpisa za raspisivanje referenduma – sekularna država u kojoj postoji podjela nadležnosti između crkvenih i državnih, i to baš onako kako je i odlučeno u Saboru te kako se može naći u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora. Samo, nažalost, odredbe toga sabora još uvijek, čak ni nakon pedeset godina od donošenja, nisu, čini se, doputovale u Hrvatsku. Malo kasne.

TELEGRAM: Je li zapravo cijela ta akcija uperena i protiv vlade Andreja Plenkovića, čime su se organizatori referenduma otvoreno upleli u unutarstranačke frakcijske borbe u HDZ-u?

MARKEŠIĆ: Sve vodi takvome zaključku. Kao da je cijela stvar bila organizirana s određenim visokopozicioniranim članovima unutar HDZ-a kako bi pod pritiskom insceniranih uličnih “događanja naroda” predsjednik Vlade gospodin Plenković, odstupio i time stvorio uvjete da na čelo HDZ-a, a time i na čelo Vlade, dođu osobe po volji onih koji su izravno stajali iza ovih zbivanja. Kasniji slijed zbivanja, isključivanje iz stranke visokopozicioniranih članova HDZ-a, u cijelosti će potvrditi takva nagađanja. Plenkoviću stoga treba odati dužno poštovanje što se nije poplašio biskupskih anatema i fetvi kao ni ulične halabuke u Zagrebu i, posebno, one u Splitu.

TELEGRAM: Kako komentirate ponašanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u odnosu na referendum protiv Istanbulske konvencije?

MARKEŠIĆ: Ako je itko trebao ustrajati i podržati usvajanje Istanbulske konvencije to je trebala učiniti Predsjednica, i to kao žena, kao muškarcu ravnopravno čeljade. Stoga je mnoge iznenadilo što upravo ona kao žena nije bezrezervno podržala Konvenciju nego se pozvala na bezvrijednu interpretativnu izjavu Vlade. Ako je to učinila zbog predstojeće predsjedničke kampanje, zbog izborne podrške katoličkoga svećenstva, ona je time pristala biti drugotna, pristala je biti drugorazredna u obitelji i u Crkvi, jer sebe smatra vjernicom katolkinjom.

Takvom neodlučnošću dala je makar i prešutnu podršku obiteljskim nasilnicima da nastave svoj nasilnički posao za koji nikada neće biti kažnjeni. Pristala je na “najbolje rješenje” za hrvatske žene: da je i dalje najbolje graditi za njih sigurne kuće, da imaju s djecom kamo pobjeći od vlastitoga siledžije, umjesto da se grade sigurne kuće za obiteljske zlostavljače.

TELEGRAM: Je li otpor Katoličke crkve spram Istanbulske konvencije odraz ukupnoga odnosa Katoličke crkve spram žena i položaja žena unutar same Crkve?

MARKEŠIĆ: Ne, ne bi se to moglo baš tako precizno zaključiti, iako su prema izjavama nekih katoličkih teologa žene u Crkvi – u odnosu na muškarce – drugotne i time manje vrijedne. Međutim, to nije samo problem Crkve u Hrvatskoj nego Crkve kao institucije. Naime, žena je i dalje u crkvenoj doktrini, ne samo „drugotna”, ona je smetnja, ona je nevjerna, neposlušna, zavodnička, a muškarac je „glava”, on je stožerna figura.

No takvo shvaćanje uloge i značenja žene nalazi se i u nepisanoj političkoj i društvenoj doktrini hrvatskoga društva. Jer, zašto kod nas treba donositi preporuke koliko žena treba biti na izbornim listama? Kod nas se, kako već rekoh, grade sigurne kuće za žene, ali ne i za muškarce. Razlog je jednostavan: žena ne sluša, ne miruje, lijena je, traži ugodu i zadovoljstvo. Zaslužuje, prema tome shvaćanju, muškarčeve batine.

TELEGRAM: Zašto Katolička crkva ima toliku potrebu uplitati se ne samo u politički život nego čak i u političke odnose među strankama pa i u njihove unutarstranačke odnose? Vrlo je slična situacija i u drugim državama nastalima na prostoru bivše Jugoslavije?

MARKEŠIĆ: Od kraja osamdesetih radikalno se promijenio položaj crkve i religije u Hrvatskoj. Crkva se nakon dugoga povijesnog razdoblja šutnje “na velika vrata” vratila u javnost. Nove okolnosti stvorile su, kako to uvijek biva i u privatnom i u društvenomu životu, i nove potrebe. Početkom devedesetih pripadnici novih hrvatskih postsocijalističkih političkih elita, posebno oni koji su bili članovi Saveza komunista, trebali su duhovne vođe koji će legitimirati njihove političke odluke. U Crkvi su mnogi prihvatili taj primamljiv poziv. Mnogi su svećenici u početku bili glavni stranački kadrovici. Ako je na lokalnoj razini župnik jamčio za nekoga da je dobar vjernik i Hrvat, taj se nije trebao bojati za svoju političku karijeru. Bez obzira na to što je bio član Partije. Govorilo se: dok je bio u Partiji, radio je za našu, hrvatsku i katoličku, stvar.

No, stvari su, prema mišljenju mnogih u Crkvi, krenule krivim smjerom onoga momenta kada su sada već etablirani hrvatski političari počeli donositi prosudbe o tome koliko je koji svećenik i redovnik dobar rodoljub, Hrvat, kršćanin, a posebno kada su počeli donositi odluke koje prema njihovom mišljenju nisu bile ni u nacionalnom hrvatskom niti svjetonazorski u katoličkom interesu. Upravo su se u tome obistinile riječi pokojnoga Željka Mardešića, jednoga od najvećih hrvatskih sociologa, da nesretni “brak” između religije i politike uvijek završava nepovoljno za religiju pa da je slijedom toga „od svih saveznika, religiji najopasnija upravo politika.

TELEGRAM: Zašto je po vama dio najviše crkvene hijerarhije u Hrvatskoj krajnje rezerviran, da se najblaže izrazim, spram načina na koji papa Franjo vodi Katoličku crkvu? Koje su po vama glavne točke prijepora između Rima i Zagreba?

MARKEŠIĆ: Već sam ranije pisao da je papa Franjo svojim pontifikatom mnoge stvari okrenuo naglavačke, ponajprije svojim stavom da kršćani ne trebaju i ne smiju biti oholi gospodari koji će mrvicama sa svojih stolova “darivati” siromašne i to kada im ovi dođu s ispruženim rukama. Kršćani bi, smatra papa Franjo, ako žele nasljedovati Isusa Nazarećanina i svetoga Franju Asiškoga, trebali izići na ulice, otići u predgrađa, u “slamove”, krenuti ususret siromašnima, beskućnicima te čuti i vidjeti što im je potrebno.

Svojim zauzimanjem za njih kršćani bi morali spriječiti da u svome siromaštvu i beskućništvu ti siromasi izgube ljudsko dostojanstvo. Stoga ne treba čuditi da takav oblik Franjinog kršćanskog zauzimanja za siromašne i beskućnike, mnogi u Crkvi, a posebno kod nas, nisu ni tada ni danas ni mogli ni htjeli prihvatiti. No, on, kako svakodnevno svjedočimo, ne prestaje kršćane, a posebno svoje svećenike i biskupe, upućivati na život po Evanđelju, buditi im savjest, uznemiravati ih, smetati im svojim zahtjevom da se odreknu časti, bogatstva, sjaja, društvenog ugleda, da za stalno skinu sa sebe insignije moći, prestiža i ugleda…

Time je papa Franjo za neke svećenike, a posebno za neke biskupe, bio i jest “čudak”, gotovo pa nepoželjna osoba. Papa je za mnoge utjelovljenje “antikrista” jer dira u njihova stečena lena i smanjuje njihov bokun. Posebno su mnogi od njih bili i ostali iznenađeni Papinim zaustavljanjem, makar i privremeno, procesa proglašenja svetim blaženog Alojzija Stepinca, uvođenjem takozvane “šizmatične” Srpske pravoslavne crkve u proces o ocjeni njegove svetosti, što su mnogi protumačili kao “podilaženje Srpskoj pravoslavnoj crkvi” i kao “uvredu za hrvatski narod”.

Drugi su pak bili mišljenja da je osnivanjem spomenutoga mješovitoga povjerenstva papa Franjo želio ne samo poboljšavati već uznapredovale odnose s pravoslavnim crkvama, posebno s Ruskom, ali i Srpskom pravoslavnom crkvom, nego je, k tomu, ovime želio doći do prave istine o jednome vremenu i o ulozi ljudi koji su u tome vremenu obnašali visoke i važne crkvene dužnosti. Koliko će sve ovo doprinijeti čišćenju memorije i promociji pomirenja među narodima, kako bi to željela vatikanska diplomacija, teško je reći, no, ufam se da će rad ovoga mješovitog povjerenstva biti na dobrobit odnosa dviju kršćanskih crkava, ali i na dobrobit dvaju naroda i dviju država.

TELEGRAM: Na sličan način postoje ozbiljne rezerve spram banjalučkog biskupa Franje Komarice. On ne uživa potporu vrha katoličke crkve u Hrvatskoj i u BiH, a nervira i službenu politiku u Zagrebu i u Mostaru?

MARKEŠIĆ: Banjalučki biskup Franjo Komarica bio je i ostao “posebna priča” Katoličke crkve kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj. Načelno, on uživa potporu sviju. Međutim, on se kao čovjek koji prihvaća realnost života ne miri s činjenicom da se nitko od hrvatske političke elite ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj ne angažira jasnije i u potpunosti oko povratka izbjeglih i prognanih Hrvata katolika svojim kućama na području Republike Srpske.

Bojim se da i biskup Komarica postaje svjestan činjenice da to, ako se bolje promotre stvari, nikome zapravo i nije u interesu. Hrvatskim političarima u Bosni i Hercegovini stoga što “bez-Hrvata-čista” Republika Srpska (p)ostaje jamac težnji stvaranja čistoga hrvatskog kantona na području Federacije BiH. Pri tomu teritorij RS-a ostaje neupitan i netaknut, a hrvatskim političarima u Hrvatskoj ne odgovara stoga što i dalje preko nesređenih odnosa u Bosni i Hercegovini žele postizati što bolje pozicije u odnosima s Republikom Srbijom.

Inzistiranje na povratku bosanskih Hrvata u Republiku Srpsku bio bi znak da se ostvaruje brži povratak izbjeglih Srba na područja u Hrvatskoj na kojima se sada nalaze izbjegli bosanski Hrvati. Naravno, a što je paradoksalno, povratak Hrvata u Republiku Srpsku ne bi uopće odgovarao čak ni Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Kad bi se, naime, taj povratak i dogodio, pusta bi ostala mnoga područja koja sada pastoriziraju katolički svećenici, a u koja bi mogla doći izbjegli Srbi. Kao da su se svi pomirili s postojećim stanjem. Gdje je tko došao, nek’ i ostane.

Biskupu Komarici ostaje jedino upućivati apele kako domaćoj tako i inozemnoj javnosti, iako je i sam svjestan da od toga nema ništa. Stoga svaki njegov pokušaj da se ostvare odredbe iz Daytonskoga sporazuma o povratku izbjeglih i raseljenih osoba ostaje prazno slovo na papiru.

TELEGRAM: Jedan njemački institut ustvrdio je u analizi stanja u BiH da HDZ BiH, uz punu potporu službenoga Zagreba, želi stvoriti hrvatsku enklavu po principu jedan narod, jedna država, jedna partija, jedna religija…

MARKEŠIĆ: Nije to želja samo HDZ-a BiH i ljudi koji mu se nalaze na čelu. To je želja svih nacionalnih entiteta u BiH. Samo to iskazuju na drukčiji način. Naime, rat u BiH od 1991. do 1995. vodio se upravo zbog teritorijalizacije nacionalnog pitanja. Vodi se i danas, ali sasvim drugim sredstvima. Međunarodna zajednica to podgrijava svojim nečinjenjem. Ona je nacionalnu podjelu BiH podupirala i tijekom rata, a što posebno pokazuje Vance-Owenov mirovni plan.

Daytonski sporazum je zaustavio rat, nije međutim sačuvao teritorijalno nepodijeljenu državu, nego je izvršio njezinu podjelu. Srbi su dobili svoj “očišćeni” teritorij – Republiku Srpsku. Bošnjaci i Hrvati nisu. Ostali su pomiješani na drugome dijelu Bosne i Hercegovine koji se zove Federacija BiH. A sve to dogodilo se, ponavljam, zahvaljujući upravo međunarodnoj zajednici, pa i Njemačkoj.

Hrvatski političari u BiH sada žele svoj dio teritorija. Stječe se dojam da su politički partneri u BiH na putu da konačno završe teritorijalizaciju nacionalnog pitanja. To posebno dolazi do izražaja u ovo predizborno vrijeme. Idu izbori, a nema svima prihvatljivog izbornog zakona. Zapravo, traži se takav izborni sustav koji će omogućiti stvaranje posebnih unutardržavnih nacionalnih teritorijalnih enklava odnosno entiteta.

Rijetki su oni koji drže da Bosnu i Hercegovinu treba urediti kantonalno, kako je to već ranije bila predložila Biskupska konferencija BiH, bez ekskluzivnih nacionalnih entiteta. Kako sada stvari stoje, teško će to biti provesti.

TELEGRAM: Zašto se vođa HDZ-a u BiH Dragan Čović bolje razumije i surađuje s gazdom Republike Srpske Miloradom Dodikom i Banja Lukom te predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i Beogradom nego s predstavnicima bošnjačkih političkih stranaka u Sarajevu?

MARKEŠIĆ: Dragan Čović nalazi u Miloradu Dodiku izvanrednoga suradnika u pomaganju ostvarivanja ideje stvaranja hrvatskoga nacionalnog entiteta, takozvanog Trećeg entiteta, čemu se grčevito suprotstavljaju bošnjačke nacionalne stranke koje, opet, da ne bude zabune, cijelu Bosnu i Hercegovinu vide kao svoju bošnjačku državu u kojoj su oni temeljni narod, a Hrvati i Srbi doseljenici koji imaju svoje matične domovine.

Upravo stoga su Dodik i Čović potpisali postizbornu koaliciju nadajući se da će Srbi u Federaciji BiH na sljedećim izborima glasovati za Dragana Čovića kao hrvatskoga člana Predsjedništva BiH i za kandidate HDZ-a BiH na listama za bosanskohercegovački parlament, a da će Hrvati u Republici Srpskoj, svejedno koliko ih ima, glasovati za Dodika i kandidate njegove stranke SNSD.

Međutim, kad je riječ o kandidatima za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH: Dragan Čović, HDZ BiH, Boriša Falatar, Naša stranka, Jerko Ivanković Lijanović, Radom za boljitak, Željko Komšić, Demokratska fronta, Diana Zelenika, HDZ 1990, teško je prognozirati kako će se sve završiti. Naime, kako su Hrvati u BiH najmalobrojniji i kako prema postojećem izbornom zakonu svi građani na području Federacije BiH imaju pravo birati hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, dok se srpski član Predsjedništva BiH može birati isključivo na području Republike Srpske, oni na ovaj način, imajući pet kandidata, sami neće moći izabrati svoga člana, A to znači da će hrvatskoga člana Predsjedništva BiH i ovaj put, po svemu sudeći, izabrati ne-Hrvati.

Hoće li to biti Srbi ili Bošnjaci, vidjet ćemo. Naime, prema najavama lidera svih bošnjačkih političkih stranaka, oni će sve poduzeti da Dragan Čović ne bude hrvatski član Predsjedništva BiH, posebno ako bi u to predsjedništvo ušao Milorad Dodik. Međutim, bošnjačkim političarima najbolje bi odgovarao Komšić. U njemu bi imali najboljeg partnera kako u uređivanju unutarnjih bosanskohercegovačkih odnosa, tako i zbog komunikacije s Hrvatskom i Srbijom. Vjerojatno će se s takvim prijedlogom i okrenuti onim Bošnjacima koji neće glasovati za bošnjačke članove Predsjedništva BiH.

TELEGRAM: Zašto se EU već godinama protivi službenoj hrvatskoj politici spram BiH?

MARKEŠIĆ: Zato što je, po svemu sudeći, smatraju neiskrenom i što ne vodi smirivanju situacije u toj zemlji, nego do sve većeg i snažnijeg nacionalnog fragmentiranja. I sami svjedočite tome da hrvatske političke elite, posebno one koje su sada na vlasti, ne čine ništa da bi Hrvatima u BiH barem poručili da je Bosna i Hercegovina, a posebno Bosna, njihova domovina, njihov zavičaj u kojemu trebaju ostati. Ne, to nećete ni čuti ni pročitati, a kamoli vidjeti.

Ono što čine jest njihov svakodnevni kontinuirani stampedo prema Mostaru, prema Zapadnoj Hercegovini, a o Bosni nitko i ne vodi računa. Kao da je Bog i nije dao. Bosna je za njih, kao i za većinu hrvatskih bosanskohercegovačkih političara neka tuđa, balijska, srpska zemlja, svačija samo ne i hrvatska. Unatoč činjenici da u toj zemlji nećete naći ni jedno mjesto u kojemu nema materijalnih tragova da su tu živjeli katolici Hrvati.

TELEGRAM: Kolika je opasnost od rasta agresivnog islamskog fundamentalizma u BiH?

MARKEŠIĆ: Svi fundamentalizmi su agresivni, ne samo islamski, nego također i katolički i pravoslavni, i protestantski i budistički. Sve dok u Bosni i Hercegovini postoji i dok traje teritorijalizacija nacionalnoga te istodobno i vjerskoga, konfesionalnog pitanja, za očekivati je agresivnost, posebno ako se dvojica udruže protiv trećega. Stoga se kao ekskluzivna priča čita ona u kojoj zajedno šeću muslimanski hodža, katolički svećenik i srpskopravoslavni paroh.

TELEGRAM: Nisu li islamski vjernici dijelom i sami krivi za sve veći otpor spram njih u Europi s obzirom na to da ne pokazuju dovoljno volje i spremnosti da se uklope u način života svojih domaćina?

MARKEŠIĆ: Islamofobija nije nešto što bi u Europi bilo nepoznato i što nema svojih povijesnih korijena. Njome je obilježeno srednjovjekovno razdoblje, posebice u vrijeme križarskih ratova na Bliskome Istoku, ratova u sjevernoj Africi i Španjolskoj, zatim tijekom i nakon osvajanja Španjolske, potom osmanskih osvajanja koja su išla preko Balkanskoga poluotoka sve do Beča… Međutim, mišljenja sam da prihvaćanje, odnosno neprihvaćanje islama, strah od njega ili mržnja prema njemu, ne ovise samo i isključivo o volji i htijenju Europljana.

U mnogo čemu i iskazani strah i mržnja ovise i o samim muslimanima. Naime, da bi se netko mogao lijepo osjećati u nekome području u koje dolazi izvana, potrebno je ne samo da drugi njega prihvate u njegovu identitetu, nego i on treba drugoga prihvatiti u njegovome identitetu. A to znači: novo pridošli bi trebao prihvatiti činjenicu da dolazak stranca u neko mjesto uvijek izaziva strah. I stoga ne treba nikoga čuditi da u zapadnim nemuslimanskim zemljama postoji određena doza, ili čak jako velika islamofobija.

Novo pridošli muslimani trebali bi se upitati, doprinose li oni svojim odnosom prema domicilnom stanovništvu i njegovim kulturnim i vjerskim vrijednostima da se kod njih javi strah od islama i od muslimana? Je li, dakle, problem samo u kršćanima, ili i u muslimanima koji su, ako ne prihvaćaju postojanje drugoga i drukčijeg, stoga kršćanofobi? Zapravo, pitanje je jesu li, dakle, muslimani, dolazeći u Europu, prihvatili Europu onakvu kakva ona jest, kršćanska i sekularna, ili su smatrali i smatraju da se ona njihovim dolaskom trebala početi mijenjati u smjeru nastajanja društva izgrađenog na temeljnim odrednicama islama kao religije.

Prema riječima politologa Bassama Tibia, muslimana, njemačkoga državljanina sirijskoga podrijetla, mnogi islamski fundamentalisti svaki pokušaj integracije muslimana u europsko društvo vide kao kristijanizaciju muslimana, dok, s druge strane, mnogi Europljani, nisu spremni prihvatiti takve getoizirane i od njih izolirane europske muslimane. Time se dolazi do veoma čudne tvrdnje: ako si musliman, ne možeš biti Europljanin, i to ni po jednoj osnovi, ni po europskoj ni po islamskoj. Slijedom takvoga stanja, smatra Tibi, postoje dvije skupine muslimana: prvo integrirani muslimani i drugo getoizirani muslimani.

Integraciju pridošlih muslimana u Zapadnu Europu ne treba se i ne smije ni u kojem slučaju izjednačavati s asimilacijom, jer u Europu integrirani muslimani imaju ustavno pravo zadržati svoj islamski religijski identitet i uz njega također postići i svoj europski politički identitet, a to znači da time postaju europski građani u smislu citoyens. No, islamisti, navodi dalje Tibi, „pod vjerskom slobodom razumijevaju i pravo muslimana na vlastite predodžbe o političkome poretku”, što je, smatra on, krivo polazište. Jer kao prvo, to uopće ne spada u bit islama kao religije i, kao drugo, to ni u kojem slučaju ne spada u skupinu temeljnih ljudskih prava. Pomirba između islamske slike svijeta i individualnih ljudskih prava moderne europske kulture moguća je jedino prihvaćanjem i usvajanjem euro-islama, koji bi, smatra on, omogućio izgradnju Europe bez nasilja.

TELEGRAM: Kako ocjenjujete odluku austrijske vlade o zatvaranju dijela džamija i protjerivanja više islamskih vjerskih dužnosnika u toj zemlji?

MARKEŠIĆ: Odluka je mnoge iznenadila. Međutim, njezinim donošenjem dolazimo do onoga ključnog pitanja: mogu li postupci određenih islamskih skupina potaknuti islamofobiju kod zapadnoeuropskih kršćana pa i kod zapadnoeuropskih vlada kojima na čelu nisu kršćani, ali koji smatraju da su njihova civilizacija i kultura izgrađene na kršćanskim vrijednostima? Zapravo, ako se razmotre razlozi zbog kojih će austrijska vlada protjerati desetine imama iz Austrije, i ako se ti razlozi prihvate čak i kondicionalno, potrebno je zapitati se, što trebaju činiti muslimani dolaskom u Europu?

Trebaju li prakticirati hidžru/islamsku misiju, procese širenja islama na „kršćanskome” Zapadu ili trebaju prihvatiti kao realnost postojanje drugih i drukčijih, „kršćanskih” identiteta, i svoju egzistenciju tome prilagođivati? Neki islamski autori smatraju da se muslimani trebaju odmaknuti, odnosno odvojiti od islamske tradicije koja migraciju/Hidžru veže za islamsku misiju, Da’wa i koja je čini instrumentom islamizacije. Njima je umjesto stvaranja „kuće islama”, odnosno islamizacije prostora, potrebno omogućiti da postanu građani društva u koje su došli. Budu li se vezali za misiju, europski muslimani mogli bi postati sredstvo za ostvarivanje političkih probitaka određenih “islamističkih” skupina, kao što se to – po svemu sudeći – dogodilo ovih dana u Austriji.

Naime, ako se prihvati migracija sa zadaćom širenja islama na Zapadu, za pretpostaviti je da će se kod zapadnih Europljana stvarati strah od islama i od muslimana. U tome smislu, prema mišljenju već spomenutoga Tibija, potrebno je graditi džamije prema potrebi vjernika, ali ne kao znak prkosa i pokazivanja kršćanima “islamskih mišica”. U takvim okolnostima, ako nema volje za dijalogom, u svakome od suprotstavljenih „tabora” rast će strah kako od islama tako i od kršćanstva. I još gore: bujat će mržnja kako prema islamu tako i prema kršćanstvu.

U takvim okolnostima potrebno je, smatraju mnogi, voditi kulturni dijalog. Taj dijalog treba voditi kao dijalog između poslovnih partnera, a to znači: bez fige u džepu, dakle, racionalno i na racionalno promišljenoj osnovi, časno koliko i racionalno, i u tome težiti jednoj dugoročno mirnoj budućnosti. U svome dosadašnjem međusobnom odnosu Europljani i muslimani uvijek su jako loše prolazili kada su i jedni i drugi željeli dominirati nad onima drugima, a najbolje su prolazili kada su se u međusobnim susretima međusobno uvažavali.

Komentari:

No comment.

"Borci" za zarod

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna