"Kosmopolitski nacionalizam" migranata iz BiH - Iseljenici veći nacionalisti od onih koji ostaju u svojoj zemlji

Migranti iz BiH u zemljama Zapada razvili su "kosmopolitski nacionalizam na daljinu". To je rezultat sociološke studije koju je provela sociologinja Ana Mijić sa Sveučilišta u Beču. "Taj pojam nacionalizma na daljinu potiče od britansko-američkog politologa Benedicta Andersona. On je razvio tezu da ljudi koji žive u inozemstvu često podliježu snažnijem nacionalizmu nego oni koji ostanu u svojoj zemlji", kaže Mijić.



Razgovarala: Jasmina Rose/Deutsche Welle


DW: Gospođo Mijić, Vi ste napravili sociološko istraživanje na Sveučilištu u Beču s fokusom na migrante iz BiH. Utvrdili ste da su oni razvili jednu vrstu kozmopolitskog "long-distance nacionalizma". Što podrazumijevate pod tim pojmom?

Ana Mijić: Taj pojam nacionalizma na daljinu potiče od britansko-američkog politologa Benedicta Andersona. On je razvio tezu da ljudi koji žive u inozemstvu često podliježu snažnijem nacionalizmu nego oni koji ostanu u svojoj zemlji. To je prouzročeno njihovim osjećajem da nisu potpuno prihvaćeni u novom društvu, tako da to potiče snažnu povezanost sa "domovinom" što im pomaže da održe pozitivnu predodžbu o sebi samima, o sebi kao dijelu velike i važne zajednice. Anderson u tom teritorijalno izmještenom nacionalizmu vidi novi fenomen koji se razvija sa globalizacijom i bržim putevima komunikacije. Zahvaljujući Internetu, Skypeu i Whats Appu, oni virtualno ostaju u kontaktu sa domovinom, zahvaljujući jeftinim letovima mogu preko vikenda otići kući. To njihovo političko držanje postaje problematično s obzirom na to da nacionalisti na daljinu politički participiraju, ali ne snose nikakvu odgovornost za političke akcije. Oni oblikuju stvarnost, u kojoj oni sami, međutim, ne moraju živjeti. 



DW: Zar nacionalizam može biti kozmopolitski? Nisu li to dva proturječna pojma?

- Jesu, ali oba ta pojma mogu egzistirati u čovjeku. Polazna teza mog istraživanja je da život u dijaspori ne doprinosi samo jačanju nacionalističkih stavova već i da razvija kod ljudi izvjestan kosmopolitizam – otvorenost prema drugim kulturama, vjerama, povijestima, ali i da razvija osjećaj povezanosti i isprepletenosti sa svijetom. S druge strane, raspadom Jugoslavije početkom 90-ih godina raspali su se u Beču svi jugoslovenski klubovi i udruženja. Sličan proces događao se i u Njemačkoj. Novi bosanski klubovi okupljaju uglavnom Bošnjakinje i Bošnjake, a bosanski Hrvati i bosanski Srbi su se priključili srpskim i hrvatskim udruženjima, zbog čega govorim o bosanskim dijasporama u množini.  


DW: Vi ste utvrdili da je etnička pripadnost ljudi iz BiH postala sastavni dio njihovog „Ja". Kako uspijeva ljudima iz BiH da, i nakon 22 godine od okončanja rata, na tome istrajavaju?


- Etnička pripadnost nije postala samo sastavni već središnji dio njihovog bića. Ali to ne važi samo za BiH već i za cijelu regiju: rat je doveo do stapanja kategorija „Ja" i „Mi". Tijekom rata se duž etničkih granica ubijalo, silovalo, protjerivalo. Etnička pripadnost se urezala u identitete. Središnji izazov poslijeratnog perioda sastojao se i sastoji u očuvanju pozitivne slike vlastite etničke grupe, odnosno kategorije „Mi". Tako se sve priče o zločinima koje je počinila i za koje krivicu snosi vlastita etnička grupa odbacuju, kako bi se mogla sačuvati pozitivna slika vlastite grupe, onoga što je definirano pojmom „Mi". Jaka identifikacija sa vlastitom grupom vodi ka tome da se ljudi takvim optužbama koje su upućene vlastitoj etničkoj grupi osjećaju kao da su osobno napadnuti. Sjetite se samo prosvjeda prilikom podizanja optužnice ili uhićenja Radovana Karadžića, Ratka Mladića ili Ante Gotovine. Sama činjenica da u jednoj rečenici spominjem Karadžića i Mladića s jedne strane i Gotovinu s druge će kod hrvatskih čitatelja izazvati negativnu reakciju i potrebu da se brane. U okviru istraživanja sam ustanovila da se i u sadašnjoj BiH sve etničke grupe osjećaju isključivo žrtvama i da im ta 'samoviktimizacija' omogućuje istrajavanje na toj pozitivnoj slici o sebi. To je bazirano na sljedećoj premisi: Tko je žrtva, ne može istovremeno biti počinilac.‘



DW: Rat u BiH je odavno završen. Vi ste u istraživanju, međutim, utvrdili da konflikt i dalje tinja. Može li nesuočavanje sa vlastitim zločinima  i jačanje "nacionalizma na daljinu" kod migranata iz BiH moglo rezultirati novim konfliktima?

- U današnjoj BiH više je riječ o vlastitoj perspektivi stvarnosti. Borba za prošlost –  za ono šta se događalo tijekom rata –  postala je borba za istinu. Etničke linije konflikta pojačavaju političke elite koje se samo na taj način, dakle održavanjem etničkih tenzija, mogu održati na vlasti. U svakodnevnom životu, ljudi iz BiH nisu time pogođeni. Više puta sam ustanovila da se tijekom susreta ljudi različitih etničkih grupa ne govori o ratu. Razgovor o svemu što je imalo veze s ratnim sukobima doima se kao tabu. Ta šutnja nosi sa sobom kako šanse tako i rizik. S  jedne strane omogućuje komunikaciju. Ali s druge strane, ako se ne govori o tome što se događalo, nikada se neće moći razviti zajednička perspektiva po pitanju prošlosti i svaka etnička grupa će se i dalje osjećati isključivo kao žrtva i odbacivati svaku odgovornost za počinjene zločine.



DW: Kako bi se fenomen poistovjećivanja vlastitog "Ja" s etničkom pripadnošću, kojeg ste Vi uočili kod migranata, mogao odraziti na budućnost Bosne i Hercegovine? „De iure" podjelom?


- Daytonski mirovni sporazum je već zapečatio podjelu BiH, ako ne na tri, a onda na dva dijela. Ne vjerujem da bi u nekom skorijem vremenu moglo doći do odvajanja dijelova BiH, čak i ako srpski akteri u Republici Srpskoj prijete referendumom kojim bi proglasili neovisnost. Smatram međutim da ne može doći do održive integracije svih građana u BiH, ako nacionalističke političke elite i dalje budu poticale strah od drugih etničkih grupa, provodile političku mobilizaciju na osnovu etničke pripadnosti i sve dok se bude šutjelo o zločinima vlastite etničke grupe.



(Izvor: DW)

Komentari:

No comment.

Superhik je ovdje

Top teme

Trach

Promo

Kolumna