Rektor HKS-a Željko Tanjić: Odlaze djeca običnih ljudi, ne djeca namirenih elita

'Medijska javnost često oblikuje sasvim druge poglede od onih koje dijeli većina građana Hrvatske, a politička javnost ne slijedi društvenu, nego medijsku javnost', ustvrdio je rektor Tanjić.



"Paradoksalno, najčešće odlaze djeca istih onih koji su i prije bili prisiljeni na odlazak, djeca običnih ljudi, djeca ‘gastarbajtera’, a ne djeca elita koje su u raznim strankama ostale na vlasti i koje su se, u nagodbenjačkom i rentijerskom stilu, namirile i nemaju potrebu odlaziti, osim na usavršavanja da bi i dalje bile elite koje uspješno brane i zadržavaju vlastite statuse.", poručio je rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta Željko Tanjić u razgovoru za Glas Koncila.

Tema dijaloga i pomirenja nasušno je potrebna Hrvatskoj i hrvatskomu društvu, ali, s obzirom na prilike, i Europi i svijetu; stoga je ovogodišnji izbor teme Teološko-pastoralnoga tjedna (TPT), koji se 57. put u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao od 24. do 26. siječnja na zagrebačkoj Šalati, uistinu 'znak vremena' – smatra dr. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, kojemu je u udio palo da TPT obogati uvodnim predavanjem o temi 'Podijeljenosti u hrvatskom društvu: mogući uzroci i posljedice'.

 

 

Razgovarao: M.P./Glas Koncila

 

 

Čini se da smo u posljednjih pet-šest godina svjedoci porasta podjela u hrvatskom društvu, posebno na »lijevo« i »desno«?

- DR. TANJIĆ: Mislim da mi u Hrvatskoj živimo dvostruki paradoks. S jedne strane hrvatsko je društvo manje podijeljeno nego što se čini, a s druge strane ta podijeljenost u javnosti izgleda golema. Kad gledamo sva relevantna istraživanja, a posebno Europsko istraživanje vrjednota, koje se provodi na KBF-u u Zagrebu pod vodstvom prof. dr. Josipa Balobana, u suradnji s drugim visokoškolskim i znanstvenim ustanovama, ispostavlja se da je u pogledu određenih temeljnih vrjednota hrvatsko društvo podosta jedinstveno.

Primjera radi, više od 70 posto Hrvata smatra da je obitelj važna za život pojedinca i društva. Sličan je rezultat i s izjašnjavanjem o važnosti hrvatske države. Oko tih pitanja nismo podijeljeni, nego se štoviše može reći da imamo konsenzus. Ni u mnogim negativnim stajalištima nismo podijeljeni: veliko nepovjerenje u institucije, političare, medije, pad povjerenja i u Crkvu, kritika privatizacije, socijalne i ekonomske nejednakosti, zabrinutost zbog demografske situacije.

Velik problem vidim u tome što se taj konsenzus ne vidi u javnom životu i što se teško pretvara u smislene društvene strategije i djelovanja. Mislim da bi svi, pa i politički čimbenici, mogli i ovako razmišljati: ako većina hrvatske populacije smatra da je obitelj važna, treba sve učiniti da se obitelj zaštiti i promiču vrijednosti obiteljskoga života. To bi svima trebalo biti zajedničko, a u pogledu načina i naglasaka kako to činiti mogu postojati razlike, koje su sastavni dio demokratskoga društva. No u nas medijska javnost često oblikuje sasvim druge poglede od onih koje dijeli većina građana Hrvatske, a politička javnost ne slijedi društvenu, nego medijsku javnost.

Javnost nisu ponajprije mediji. Da se vratimo drugomu dijelu spomenutoga paradoksa. Često se, naime, u javnom i političkom životu nameće percepcija ne samo o potpunoj podijeljenosti, nego i o nemogućnosti nalaženja društvenoga konsenzusa o bitnim stvarima. Drugim riječima, mislim da konsenzus postoji, ali određene silnice u društvu neprestano pokušavaju gurati društvo u smjeru problematiziranja svih društvenih vrijednosti koje su Hrvatima važne.

Je li riječ o skrivenim centrima moći koji nastoje spriječiti da konsenzus iziđe na vidjelo, a onda se i konkretizira?

- DR. TANJIĆ: Mislim da to pitanje vodi k pitanju i o upravljačkim elitama u Hrvatskoj. O tome kanim govoriti i u svojem predavanju na TPT-u, na temelju razmišljanja prof. dr. Ivana Rogića koji se osvrće i na hrvatske upravljačke elite. Jedno od obilježja tih elita jest da su one, među ostalim, nagodbenjačke i rentijerske elite formirane u okruženju u kojem se Hrvatska nalazila na dvostrukoj periferiji: na periferiji »carstava« (monarhija i kasnije dvije Jugoslavije) koja su i sama bila na periferiji, rubu modernizacijskih procesa, te bez državne samostalnosti.

U svim tim procesima »carstva« su pokušavala očuvati svoje pozicije i ovladati prostorom »hrvatskoga kraljevstva«, među ostalim tražeći i stvarajući elite koje će biti više podložne carstvu nego što će se brinuti za boljitak hrvatskoga društva. Tako se rađa mentalitet nagodbenjačkih elita, posebice polazeći od hrvatsko-ugarske nagodbe preko ulaska u prvu Jugoslaviju pa sve do danas. To je vidljivo u onim trenutcima kada elite djeluju bez ikakve legitimacije i verifikacije od strane naroda (npr. ulazak u istu državu s Kraljevinom Srbijom).
Uskočile dvije totalitarne ideologije

Drugo, osim što su nagodbenjačke, te su elite i rentijerske, tj. bile su od »carstva« nagrađene za obavljeni posao, ne na temelju rada ili sposobnosti, nego na temelju lojalnosti, a glavna im je preokupacija bila materijalno i egzistencijalno osigurati sebe i svoje obitelji »do trećega koljena«. Rentijerstvo kao stil života zapravo je lišavalo elite svake odgovornosti, omogućavalo je vertikalnu prohodnost kroz simboličku zamjenu vlastitih identiteta. Recimo, u prvoj i drugoj Jugoslaviji uvijek su bolje prolazili oni koji su širili ideju »bratstva«, smatrali Kraljevinu Srbiju osloboditeljem potlačenih zemalja ili vidjeli konačno riješeno hrvatsko nacionalno pitanje unutar socijalističke Jugoslavije, a svi ostali su smatrani separatistima i državnim neprijateljima, još iz razdoblja monarhije.

U praznine u tom modernizacijskom procesu, koji nisu mogle iznijeti ni seljačke mase između dva svjetska rata, uskočile su, nažalost, dvije ideologije, obje bez legitimacije i autorizacije od strane hrvatskoga naroda te omogućene jedino međunarodnim čimbenicima koji su ih instalirali na vodeće pozicije te su se od početnoga terorističkoga djelovanja uspostavile kao totalitarne paradigme: ustaška i komunistička ideologija.

Nekako se, kad govorimo o Crkvi u kontekstu ovih pitanja, nameće lik bl. Alojzija Stepinca, koji je nekad osobno proživljavao spomenute hrvatske drame, a i danas ih proživljava na simboličkoj razini…

- DR. TANJIĆ: Jedan od rijetkih, ako li ne i jedini koji je prepoznao pravu narav triju ideologija: nacizma, fašizma i komunizma, a da je ujedno i djelovao u okvirima svojih mogućnosti kao biskup bio je Alojzije Stepinac. Zato on po meni uistinu može biti model razumijevanja hrvatskoga društva i kulture, pa i – neteološkim rječnikom rečeno – uzor u sadašnjim modernizacijskim procesima: uzor savjesnosti, poštenja, spremnosti na žrtvu, poštivanja drugoga i tuđega, ali i ljubavi prema svojemu. Također smatram da je taj paradigmatski značaj njegova lika pravi razlog napada na njega do dana današnjega.

Naravno, tu su i problemi treće modernizacije u kojoj se Hrvatska oslobađa jugoslavenskoga okvira kao ovlaštenika modernizacijskih procesa po ovlasti međunarodnih čimbenika i izlazi u Domovinskom ratu kao neočekivani pobjednik. Zasigurno je jedan od najproblematičnijih trenutaka u tom razdoblju privatizacija, špekulantska praksa, potiranje zajedničke solidarnosti posebice iskazane u ratu, raslojavanje društva te činovničko shvaćanje, opet često nametnuto izvana i podupirano rentijerskim i nagodbenjačkim elitama iznutra, da je modernizacija »tranzicija« koja obuhvaća samo demokratizaciju, privatizaciju i jačanje civilnoga sektora bez cjelovitoga modernizacijskoga programa, društvenoga, kulturnoga, ekonomskoga.

Pri tome se pozitivne dimenzije toga razdoblja ponajprije temelje na stvaranju neovisne Hrvatske, Domovinskom ratu i svemu onome što on znači za utemeljenje potpuno novoga identiteta hrvatske države i društva u svojoj antitotalitarnoj dimenziji i dimenziji koja želi da Hrvatska bude autonomni sudionik modernizacijskih procesa.

Sve se to čini kao priča o prošlosti, ali zapravo vidimo reflekse takvoga načina razmišljanja, ponašanja i djelovanja u hrvatskom društvu i danas. Stoga bih rekao da temeljni problemi i podjele u hrvatskom društvu proizlaze iz još uvijek nedovršenih modernizacijskih procesa, iz nedovršenih procesa formiranja hrvatske države. Nekima se i dalje čini da bi to pitanje trebalo biti riješeno u kontekstu nekih drugih ovlaštenika, kroz zaborav simboličkoga potencijala stvaranja hrvatske države, premda o tom pitanju postoji duboki konsenzus u hrvatskom društvu.

Kad to kažete, valja se podsjetiti da je ideja pomirenja bila možda presudna za uspješnu obranu i stvaranje hrvatske države…

- DR. TANJIĆ: Ideja pomirenja u društvu temeljna je i nužna i bez nje nema napretka ni budućnosti. Zato je i za rješavanje sadašnjih problema dijalog jedini primjeren način, sve drugo vodi u još dublje podjele. No treba se sjetiti riječi našega pokojnoga sociologa religije i vjernika Željka Mardešića: Ideologije se ne mogu pomiriti.

Pomiriti se mogu samo ljudi koji postaju svjesni onoga što čine, dobroga i lošega, to priznaju i žele nešto dobro učiniti te se odreći nečega što je zlo. Zato pomirenje traži da svatko od nas prizna ono loše, ono što je u prošlosti bilo negativno, a to se u nas ne događa. Ako smo kao društvo složni glede razdoblja između 1941. i 1945. godine, glede totalitarne naravi ustaškoga režima, zašto onda nemamo konsenzusa o razdoblju komunizma?

Na razini dijela elita uvijek se nastoji pronaći način da se to razdoblje opravda na simboličkoj i stvarnoj razini poistovjećujući antifašizam s komunizmom i rabeći antifašizam kao »pojam kišobran« kojim se umanjuje totalitarni i zločinački karakter komunističkoga režima, brane vlastite biografije i danas pod krinkom liberalnih i pseudoznanstvenih ideja skriva prava narav toga režima. Kao što je rekao blaženi Alojzije Stepinac, komunizam je »utjelovljena laž«. A laž je maštovita, kreativna, traži puno energije da se prikrije i prikaže kao istina. Ali uvijek ostaje i jest laž. Ne može se spasiti.
»Vidio sam i osjetio dašak optimizma«

Neki bi i Vama prigovorili: Prestanite nas mučiti prošlošću!

- DR. TANJIĆ: Problem nije samo u interpretaciji prošlosti, nego je prošlošću uvjetovana interpretacija sadašnjosti i budućnosti, što se pokazuje u različitosti stajališta prema nekim važnim pitanjima kao što su Domovinski rat, ustroj države, lustracija, privatizacija, koju, kao što rekoh, ovako kako je provedena, također vidim kao jednu od dubljih rana našega društva čije posljedice ne ćemo dugo zacijeliti. A tu je onda i pitanje budućnosti, o čemu postoje različite vizije. Nemam problema s različitim vizijama ako te vizije polaze od toga da govorimo o hrvatskom društvu i ako imaju stvarno utemeljenje u glavnim obilježjima hrvatskoga društva.

Uvijek će se ponovno javljati oni koji će, skrivajući se i iza pseudoznanstvenih argumenata, pokušati dovoditi u pitanje recimo posebnosti hrvatskoga jezika, hrvatske kulture, mogućnost autonomnih modernizacijskih procesa u Hrvatskoj stalno nas uvjeravajući kako te procese nije moguće ostvariti bez »carskih ovlaštenika« koji mogu upotrijebiti i nacionalne manjine za svoje ciljeve ili nas stalno optužujući za nacionalizam.

Treba dobro lučiti iz kojih se pozicija argumentira i što se želi postići, slušati, razgovarati, ali i znati jasno odgovoriti. Unatoč svim problemima, hrvatsko društvo dozrijeva, ponekad mi se čini, usprkos nama. Nedavno smo imali proslavu 25. obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske i vidio sam i osjetio dašak optimizma, nade i ponosa, i u mlađih ljudi, premda posebice njima nije lako. Mislim da će taj osjećaj, koji je u drugim zemljama posve normalan i nitko ga ne tumači kao prijetnju drugima, u Hrvatskoj rasti.

U svojem predavanju govorite i o posljedicama podjela. Je li teško gospodarsko stanje, koje se očituje i kao jedan od glavnih generatora demografske depresije, povezano s neriješenim pitanjima koja spominjete?

- DR. TANJIĆ: Siguran sam, a na to upućuju i istraživanja te iskustvo nekih zapadnih zemalja, da je gospodarsko pitanje jako povezano s društvenim ozračjem. Modernizacijski procesi u Hrvatskoj između ’45. i ’90. godine, premda su možda bili u nekim segmentima uspješni u odnosu na prethodne, ipak su išli nekim paradoksalnim putovima. Kao što rekoh, uz veličanje rada i radništva, što je dovelo do kaotične urbanizacije i uništavanja sela, nikada zapravo nije toliko bila uništavana kultura rada, kao i ona građanska.

Kad govorimo o korupciji, ni ona se u devedesetima nije pojavila niotkud. Komunistički sustav u svojoj naravi bio je korumpiran i počivao je na korupciji. Mnogo toga što su bile životne oaze i potka društva, kao što su životni okoliš, obitelj, male zajednice stvorene na inicijativama odozdol, selo – sve je to bilo sustavno zatirano. Jasno da je toga, na rubovima »carstva«, bilo i ranije te su stvorene neravnoteže, primjerice u odnosima sjevera i juga, istoka i zapada Hrvatske.

S obzirom na to da u devedesetima nismo imali gotovo nikakve promjene u društvenim elitama, osim djelomično u vojnoj i obrambenoj, s obzirom na to da je mentalitet ostao isti – i to u svim strankama bez obzira na lijevi i desni spektar – očito je da je hrvatsko društvo nakon pobjede u Domovinskom ratu upalo u svojevrsnu depresiju, društvenu krizu i začarani krug.
»Rekao da temeljni problemi i podjele u hrvatskom društvu proizlaze iz još uvijek nedovršenih modernizacijskih procesa, iz nedovršenih procesa formiranja hrvatske države. Nekima se i dalje čini da bi to pitanje trebalo biti riješeno u kontekstu nekih drugih ovlaštenika, kroz zaborav simboličkoga potencijala stvaranja hrvatske države, premda o tom pitanju postoji duboki konsenzus u hrvatskom društvu.«

Pobjednički mentalitet Domovinskoga rata trebao je biti jedan od stupova preobrazbe društva, ali je on prigušen, stavljen sa strane, ismijan. Zapravo se danas tvrdi da je uvjet napretka njegov zaborav. Sada se pak događa da mladi ljudi ponovno odlaze, da napuštaju Hrvatsku. Paradoksalno, najčešće odlaze djeca istih onih koji su i prije bili prisiljeni na odlazak, djeca običnih ljudi, djeca »gastarbajtera«, a ne djeca elita koje su u raznim strankama ostale na vlasti i koje su se, u nagodbenjačkom i rentijerskom stilu, namirile i nemaju potrebu odlaziti, osim na usavršavanja da bi i dalje bile elite koje uspješno brane i zadržavaju vlastite statuse.

Koliko god stanje bilo teško, u medijima se ono često prikazuje još crnjim, beznadnim, kao da se ništa ne čini niti se može napraviti, tako da ljudi, bombardirani takvim informacijama, već unaprijed u sebi stvaraju raspoloženje da je jedino rješenje otići, a ne boriti se.

Koja je, s obzirom na našu temu razgovora, Vaša vizija Crkve, ideal za kojim bi morala težiti?

- DR. TANJIĆ: Mislim da nam pape s prijeloma tisućljeća izvrsno pokazuju put: Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo, a prije svega svetci. U ovom času moramo dobro slušati što papa Franjo govori.

 

Možete li navesti koju temu, koji primjer?

- DR. TANJIĆ: Na primjer »periferija«. Papa nam zapravo daje na važnosti, potiče nas na aktivno djelovanje, na čišćenje motiva, na zauzetost u preobrazbi Crkve i društva. Ali i u odnosu na nas postoje »periferije«. Nutarnje i vanjske. Moramo se, kako u Crkvi tako i u društvu, na svim razinama, brinuti o periferijama. Što znači ako na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i sto metara uokolo sve sjaji, a negdje u Slavoniji ili dalmatinskom zaleđu sve zjapi? Moramo se brinuti za ravnomjeran i uravnotežen razvoj društva, vođeni evanđeoskim principima.

Tu pripada i govor o međusobnom uvažavanju, milosrđu, napuštanju starih koncepata i načina razmišljanja, o društvenom i socijalnom zauzimanju koje ne ide na štetu vjere, čistoće evanđelja, osobnoga zalaganja; o življenju svjedočke vjere koja drugomu ne pristupa sa strahom i gledajući ga preko nišana. Ovo posljednje nipošto ne isključuje proročku hrabrost da se negativne stvari nazovu svojim imenom, ali ne da bi se jaz produbio, da bismo jedni druge dotukli, nego da bi rane zacijelile, da bi se odnosi popravili i da bismo otkrili istinu u ljubavi.


Komentari:




No comment.

Europski put

Top teme

Trach

Promo

Kolumna