Vojni biskup Tomo Vukšić: Bh društvo je preddemokratsko i ne natječe se u poštivanju prava drugih, posebno ugroženih

Jedini svećenik kojemu je cijela BiH integralni dio misije je vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić. Biskup, profesor, teolog, novinar, demograf... samo je dio djelokruga zanimanja na kojima je ostavio tragove. U kolektivnom intervjuu za Večernji list razjašnjava dvojbe koje imaju vjernici, govori o aktualnom stanju države i nacije, katoličkim mučenicima...



Razgovarao: Zoran Krešić/Večernji list BiH


Kako izgleda pastoralni rad s vojnicima i po čemu se razlikuje vojni od “redovitog” biskupa?

- U svijetu danas ima oko 3150 biskupija i na čelu svake je biskup. Neke od njih su teritorijalne, neke obredne, a treće personalne. Najveći broj biskupija su teritorijalne – kao npr. mostarska, sarajevska, zagrebačka, splitska i naviknuti smo razmišljati u tim okvirima. Uz te biskupije postoje i obredne s obzirom na obred koji slijede njihovi vjernici. Tako razlikujemo armenske, grkokatoličke, koptske, malankarske i druge obredne katoličke biskupije. Danas sa sjedištem u Hrvatskoj imamo jednu takvu obrednu biskupiju. To je Križevačka biskupija, koja obuhvaća i grkokatolike u BiH.

Na njezinu čelu je također biskup, ali kada ga vidite, on izgleda kao i pravoslavni vladika jer oni slijede bizantski – grčki obred. Krštenja, krizme, mise... koje obavlja vladika Nikola Kekić, tj. grkokatolički biskup, služe se u tom obredu. Mi smo ovdje naviknuti na tzv. rimski obred pa smo rimokatolici i lako padnemo u zamku vjerovati da su svi katolici samo takvi.

Treća vrsta su personalne biskupije u koje pripadaju i vojne, a pripadnici tih biskupija su oni vjernici koji su vojnici. U ovome slučaju to su vojnici – pripadnici Oružanih snaga na teritoriju cijele države. Jurisdikcija vojnoga biskupa je nad svim vojnicima katolicima i civilima koji su u njihovoj službi unutar države, ali također i kada pođu izvan zemlje, npr. u vojne misije u Afganistan.

Crkvena jurisdikcija i pastoralna briga prati te ljude kamo god se kreću. To je razlika od obrednih i teritorijalnih biskupija. Tako npr. kada vjernik jedne teritorijalne biskupije stupi na područje druge, tamo je nad njim nadležan biskup te biskupije. Vojno dušobrižništvo kod nas obuhvaća samo vojnike, a ne i policiju, a razlog za to je unutarnje uređenje BiH. Naime, ove vojne biskupije nastaju na temelju ugovora koji dotična država sklapa sa Svetom Stolicom, a u BiH imamo samo Ministarstvo obrane na razini države, dok ne postoji ministarstvo za policiju. Zapravo se dogodila situacija da nije imao tko potpisati ugovor sa Svetom Stolicom uime BiH kada je u pitanju policija. Zbog toga je izostala. No, nije BiH po tome iznimka, jer ima i drugih država u svijetu u kojima vojna biskupija ne vodi pastoralnu skrb o policiji.

Kako gledate na poteze vatikanske diplomacije čiji je predstavnik, nuncij u Republici Hrvatskoj, nedavno prigodom zajedničkog zasjedanja biskupskih konferencija iz Hrvatske i BiH zatražio potporu izmjeni Izbornog zakona, približavanje BiH EU integracijama i ekonomskoj perspektivi?

- Diplomacija Svete Stolice je crkvena diplomacija i nuncij u Zagrebu, Beogradu ili bilo gdje u svijetu predstavnik je Svete Stolice. To nije ustanova vatikanske države nego crkvena ustanova. On je, primjerice, u Zagrebu, Sarajevu...predstavnik Pape koji je istodobno na čelu toga malog Vatikana, ali Vatikan je doslovno drugotna vrednota u ovoj našoj priči. Papa kao poglavar Katoličke crkve vodi brigu za cijelu Crkvu, ali i za svaku konkretnu njezinu zajednicu. Nuncij je “glasnogovornik” te brige i te službe.

On je “glasnogovornik” onoga koji ima zadaću brinuti se za cijelu Katoličku crkvu. U ovom slučaju, Katolička crkva smatra da su katolici, koji su ovdje Hrvati, zakinuti oko Izbornog zakona, zakinuti oko mogućnosti ostvarenja svojih prava, ugroženi činjenicom iseljavanja koja, istina, pogađa i druge. U siječnju smo imali redovitu zajedničku sjednicu biskupskih konferencija BiH i Hrvatske, a na sjednicama biskupskih konferencija redovito je nazočan i mjesni nuncij te se uvijek obrati u toj prigodi. Naravno da je izrazio brigu za Hrvate katolike u BiH jer smo svi zabrinuti zbog nemogućnosti ostvarenja prava. Ova poruka je kontinuitet brige Petrova nasljednika, u ovom slučaju pape Franje, za cijelu Katoličku crkvu, a u ovome slučaju za bh. katolike.

Kako gledate na aktualni pravni i politički položaj Hrvata u BiH i što smatrate pravednim rješenjem kako bi imali ista prava s druga dva naroda, Srbima i Bošnjacima?

- Davno sam nekad napisao da postojeći ustavni i zakonski okvir tretira nas Hrvate, a time i katolike, kao da smo djeca u školi s posebnim potrebama. Tretira na takav način kao da nismo u stanju artikulirati vlastitu misao, sami sebi birati predstavnike pa je u okviru tih postavki omogućio nekome drugom da to može činiti umjesto nas. Doslovno smo postavljeni u poziciju naroda s posebnim potrebama. Iz toga pravnog i stranog okvira proistječe puno problema u pogledu dostojanstva naroda i pojedinaca.

S druge strane, teritorijalni ustroj je takav da Hrvatima u najmanju ruku ne omogućava ravnopravnost. Način rješenja ovih problema, institucionalnih i teritorijalnih, te pitanja povratka, složen je. Prije i poslije Daytona sam smatrao, bez pretenzija, da bi za BiH najprikladniji model teritorijalnog ustroja bio onaj koji je u primjeni u Švicarskoj. Uz uvjet da bude primijenjen na području cijele BiH.

No, nažalost, oni koji odlučuju nisu htjeli primijeniti taj model. Tamo su u toj maloj državi istodobno primijenjeni različiti kriteriji: etnički, jezični, kulturni, povijesni, vjerski. Sve te kriterije trebalo bi primijeniti i u BiH. U Švicarskoj su se pokazali kao dobro rješenje još u vrijeme dok je ta zemlja bila u pretpolitičkom razdoblju.

BiH je takvo društvo, preddemokratsko društvo, gdje se stanovnici ne natječu u poštivanju prava drugih, posebno ne manjih ili ugroženih kao što je to danas u Švicarskoj. I ovdje, zapravo, nema pravednoga rješenja ako Hrvatima, Bošnjacima i Srbima ne budu na temelju tih kriterija, i još nekih, jednako zajamčena prava. Čini se da je Cutilleirov plan prije rata bio na tome tragu. Kako vrijeme odmiče, imam osjećaj da sve više ljudi žali što taj plan nije primijenjen.

Često se Crkvi zamjera što se miješa u pitanje politike i vlasti, a politici da se miješa u poslove Crkve. Što je prava mjera “miješanja” u međusobne poslove?

- Crkvi nema mjesta u vlasti i stranačkoj politici niti ona ima takvih pretenzija. Međutim, ako se politiku definira kao nastojanje rada za javno dobro, a politika bi trebala biti to, onda Crkva tamo ima mjesta. Nekima, međutim, nije drago da Crkva, odnosno vjerska zajednica, sudjeluje na tome području. S druge strane, Crkva i Evanđelje imaju zadaću korektiva ljudskog života.

To uključuje i politiku, one koji sjede u parlamentu, izvršnoj vlasti, novinare, kulturne djelatnike, gospodarstvenike... I naravno da nije uvijek lako slušati opominjuće Isusove poruke. Važno je također reći da se Crkva ne identificira ni s jednim državnim uređenjem. Ni jedna stranka i ni jedan parlament nisu crkveni. Crkva od svih sustava preferira demokratska društva, a o tome govori II. vatikanski sabor. Ne zato što smatra da je to idealno, nego zato što smatra da nema boljega rješenja od demokratskoga. Međutim, to ne znači da i u demokratskim sustavima Evanđelje nema ulogu korektiva. Dapače.

Nalazimo seu mjesecu obilježavanja smrti i mučeništva hercegovačkih franjevaca, ali i drugih svećenika i vjernika. Kako gledate na to lice komunizma, ali i očekivanje kada bi netko od njih mogao postati mučenik i svetac Katoličke crkve?

- Ne gledam na to pitanje prije svega kao na progone od komunista, nego prije svega gledam na žrtve komunizma i drugih totalitarnih režima kao svjedoke kršćanske vjere. Svi smo u napasti da mnogo više govorimo o progoniteljima, o mržnji onih čiji su oni bili žrtva, a manje vidimo svjedočku hrabrost tih kršćana i svećenika koji su dali živote za ono što su bili. Nama teolozima u prvome je planu govor o mogućoj svetosti, hrabrosti, svjedočkoj dosljednosti, a tek u drugom planu tzv. povijesna istina i odgovor na pitanje tko ih je i zašto ubio.

Ovo drugo je prvenstvena zadaća instituta za povijest. Naravno, mi ne bježimo od istine i uvažavamo je, ali Crkvi je osnovno poslanje da uočava tko je svjedočio ljubav usred mržnje, a ne tko je mrzio. Na sve te progonitelje, bili oni nacistički, fašistički, komunistički ..., trebali bismo gledati kao na spominjanje Pilata kada govorimo o Isusu ili kada ga spominjemo u Vjerovanju. On se spominje u molitvi Vjerovanja radi povijesne istine, ali mi ga tako spominjemo da ga zapravo i ne primjećujemo od veličine Isusove ljubavi, solidarnosti s ljudima, koje su u prvom planu.

Sudjelovali ste i u istraživanjima, što kažete o njihovu mučeništvu, svetosti?

- Ne znam precizno odgovoriti na pitanje tko je možda među njima svetac i hoće li i kada biti proglašen, ali je moja želja da to bude što prije i kada se razjasni sve što je potrebno u skladu s crkvenim propisima. Imao sam prigodu u svom bavljenju tim pitanjem susresti i neke od onih koji su sudjelovali na pilatovskoj strani ove priče, kao i svjedoke događanja.

Nadam se da će doći vrijeme kada će barem netko od tog silnoga broja biti proglašen blaženim i svecem. Ja sam posve uvjeren da među njima ima svetaca, kao što sam uvjeren, i sigurno je, da nisu sveti svi koji su bili ubijeni. Postoji dvostruka napast među nama. Jedna je da ignoriramo svetost i to je jedan od kompleksa ovdje na Balkanu. Mi teško podnosimo natprosječnost na bilo kojoj razini. S druge pak strane, napast je da sve pobijene netko smatra mučenicima, što je opet, barem dijelom, posljedica nespremnosti da prihvatimo veličinu konkretnoga pojedinca. Svetost je, naime, kao i krivnja, uvijek pojedinačna. Ne postoji kolektivna svetost. Čak i kada se skupine beatificiraju, vode se pojedinačna istraživanja i procesi. Posljednji slučaj 38 blaženika iz Albanije govori o tome.

Ogromne su nejednakosti u našem društvu, prisutni su korupcija, kriminal, nepotizam. S druge strane, većina ljudi, čak i onih u vlasti, deklarira se kao vjernici, a neki kao katolici. Kako na to gledate?

- Kao i u svemu drugome, tako i u vjerskom življenju postoje različiti stupnjevi intenziteta. Netko je, u intenzivnom smislu, katolik jedan posto, netko npr. 27, netko 99 posto, a samo je Isus sto posto katolik. Naravno da onda, ovisno o tome koliko netko kao katolik egzistencijalno pristaje uz evanđeoske vrednote, on može biti koruptivan ili ne, odgovara na zahtjeve posla ili to ne radi, poštuje ili ne poštuje čovjeka. Jednako je i s političkim djelatnicima. Zato su nam potrebni zakoni i njihova pravedna primjena, ali još više obraćenje u obliku pristajanja uz Isusov primjer.

Dio Europe strahuje od širenja islama, u BiH i od širenja utjecaja radikalnih skupina i dolaska Arapa. Koliko je to realan problem?

- Svaki radikalizam i teror su problem. To je problem pa da postoji i samo jedna takva osoba. U kojoj mjeri je to prisutno, uistinu ne znam, no da taj problem postoji, to svi vidimo. Ipak, to je posao za službe koje se time bave. No, svjedoci smo da su autobombe pucale i u Mostaru, Rijeci, Bugojnu... Pamtimo radikalne pojedince i pokrete i trebamo moliti Boga da imaju što manje prostora za ostvarenje svojih loših nakana, a s druge strane da ljudi koji rade na poslovima sigurnosti svoj posao obave na najbolji način.

Smanjuje se broj svećenika, ne samo kod nas. Kako gledate na budućnost ovoga poziva, je li izlaz u jačanju uloge laika?

- Ta je pojava prisutna posebice na području koje nazivamo američka i europska civilizacija. I sve se više osjeća. Na području, primjerice, Azije i Afrike ipak nije tako. Tamo postoji pojačan interes i zanimanje za ovo zvanje. Nije lako doskočiti tome problemu jer on ima dosta uzroka. Među njima je možda i nedovoljna svjedočka snaga Crkve, svih nas vjernika, uključujući i svećenike, kako bi se taj poziv učinio privlačnim. No postoje i vanjski razlozi, a to je duh sekularizacije, posvjetovljenja svega i svačega te kulturološka pojava da se nastoji iz javnoga prostora izbaciti kategoriju istine, a kao kriterij života nametnuti kategoriju mišljenja.

Na mnogo strana postoje filozofski sustavi koji niječu postojanje objektivne istine. Tako se i vrednote kršćanstva predstavljaju samo kao jedno od mišljenja, nepostojanje spremnosti da se Božju objavu, istinu, prihvaća kao trajnu, sve što je duhovno postavlja se na rub osobnoga i društvenoga života. Također je istina da je sve manje djece, mladih ljudi. Zapravo, sve manje ima tko biti liječnik, novinar, svećenik. Nemate ih otkuda novačiti.

Mi teolozi uočavamo i taj demografski problem i smatramo kako je to jednim dijelom posljedica krize bračnoga morala. A bračni moral je vjersko pitanje. Crkva nikome neće propisivati koliko će imati djece, ali ako je netko zdrav i materijalno situiran, a ne rađa djecu, pretpostavlja se da je u pitanju također kriza bračnoga morala.

Vjernici, osobito oni tradicionalisti, zbunjeni su određenim promjenama u Crkvi, pogledima i komentarima, pa čak i sa samoga vrha, prije svega oko istospolnih brakova, pobačaja, pitanja celibata svećenika, pričešćivanja rastavljenih... Kako to komentirate?

- Dok je ovoga svijeta, uvijek će i u Crkvi biti različitih mišljenja. Sve te nabrojene teme su dvostruko izazovne za Crkvu. Najprije načelno, a s druge strane su konkretni ljudi. Kršćanstvo uvažava i poštuje svakoga čovjeka, ali moralna teologija razlikuje grijeh od grešnika. Grešnik, bez obzira koliko bio velik, uvijek je predmet kršćanske ljubavi. Isus kaže da nije došao radi pravednika nego radi grešnika.

Prema tomu, Isus je po definiciji u “lošem društvu” jer smo mi takvi, a Isus kaže da je upravo došao radi nas. To je načelno gledano. Kada je u pitanju sam grijeh, prema njemu nema ljubavi, postoji načelno odbacivanje grijeha. Čovjek kao pojedinac u tome je smislu predmet naše ljubavi, a ne predmet osuđivanja, ali ne i njegov eventualni grijeh. Istospolne zajednice su realnost ali, gledajući s kršćanske strane, nema nikakve šanse ni teološke mogućnosti da to Crkva proglasi brakom.

To za nju nije brak jer nas Božja objava uči da je Bog stvorio muško i žensko te im dao časnu zadaću da rastu u uzajamnoj ljubav i poštovanju te da se množe, odnosno rađaju djecu. Za kršćanstvo je to brak.

Posebno je zanimljivo pitanje pričesti rastavljenih osoba?

- To se pitanje puno više nametnulo medijski u posljednje vrijeme negoli pastoralno i teološki. Nedavno sam bio na sinodi o obitelji i moglo bi se reći da su se odvijale istodobno “dvije” sinode. Jedna je bila stvarna u auli, a druga je bila medijska. Ono što su pojedini ljudi i mediji najavljivali i priželjkivali nije se ostvarilo. No, svejedno, pitanje pričešćivanja je vrlo delikatno.

Pravo na pričest, teološki gledano, imaju oni koji nisu u teškom grijehu, koji se kaju za grijehe. S jedne strane, nije teško uočiti da je netko objektivno prekršio neku odredbu, zakon, ali katkada subjektivna razina odgovornosti ne mora biti identična onoj objektivnoj. Crkva je vrlo oprezna glede unutarnjeg područja, pitanja savjesti. Jasno joj je da iako postoji objektivni prekršaj, ponekada može biti da pojedinac subjektivno nije kriv. Razlikovanje između subjektivnog i objektivnog stanja je odavno prisutno u Crkvi.

Tako je jedan od najvećih teoloških mislilaca Toma Akvinski u 13. stoljeću ispisao brojne stranice o toj temi i nije došao do konačnoga rješenja. Sinoda koja se time bavila također nije pronašla konačno rješenje.

Nedavno se pokušao napraviti medijski skandal od činjenice da se jedan protestant pričestio. No, u Katoličkoj crkvi je jasno da se, u određenim okolnostima, može pričestiti svatko onaj tko vjeruje da je euharistija sakrament stvarnoga tijela Kristova, a nije u stanju teškog grijeha i ne mora biti katolik.

Neki vjernici novotarijom doživljavaju uručivanja hostije u ruke za vrijeme pričesti te se tome žestoko protive. Vaš stav?

- Više sam puta čuo da se radi o novotariji. Međutim, ne samo da to nije novotarija, nego je jedan od načina pričešćivanja u kršćanstvu koji je prisutan od apostolskih vremena. Postoji kaldejski oblik antiohijskog obreda u kojemu je oduvijek, također u Katoličkoj crkvi, u praksi bio i takav način pričešćivanja.

U naše vrijeme ustalio se naziv pričest na ruku. To i jest na ruku, ali valja pri tome znati da bi valjalo staviti ruke jednu ispod druge u obliku križa. Poruka je križ, odnosno da Kristovo tijelo i kod podjeljivanja pričesti na takav način biva postavljeno na križ, na ruku u obliku križa. Rimski obred je takvu mogućnost preuzeo nakon II. vatikanskog sabora iz nekoliko razloga. To nije samo funkcionalno pitanje, nego i higijensko. Kod pričešćivanja ljudi nije isključen dodir usnama, što u nekim slučajevima sa sobom može nositi određeni rizik kada se nastavlja pričešćivati druge.

Nedavno ste sudjelovali u zajedničkoj molitvi pravoslavaca i katolika. Što sprječava njihovo zajedništvo, ujedinjenje, i je li to skoro realno očekivati?

- Mnogo sam puta sudjelovao u tim molitvama i, ako Bog da, i dalje ću sudjelovati. Skoro 30 godina predajem istočnu teologiju i ekumenizam, tako da mi je ta materija iznimno bliska. Postoji mnogo razloga zašto trenutačno ujedinjenje nije moguće. Postoje razlike dogmatske i vjerske naravi, kao što postoje i zajedničke stvari. Krist je osnovao Crkvu i ta Crkva ima mnoštvo elemenata.

Mnogi od tih elemenata Kristove crkve istodobno postoje u različitim kršćanskim zajednicama. U Pravoslavnoj crkvi imamo Sveto pismo, objavu Božju, jednako kao i u Katoličkoj. Imamo svih sedam sakramenata, apostolsko nasljedstvo, imamo vjeru u Presveto Trojstvo, u utjelovljenju štujemo Blaženu Djevicu Mariju i svece i još mnogo toga nam je zajedničko.

Dakle, mnoštvo imamo zajedničkih elemenata. Mi u katoličkoj teologiji kažemo da između nas i ostalih kršćana, a među njima najbliži su nam pravoslavci, postoji stvarno, realno zajedništvo iako nije savršeno. Nije potpuno. U novije vrijeme u teologiji, a i osobno sam o tome pisao, postoji teorija asimetričnog jedinstva Crkve. I bivši papa Joseph Ratzinger pisao je o toj temi.

Kako gledate na određene prijepore koji postoje između uglednih katoličkih teologa u Crkvi, prije svihoko pojednostavljenih tumačenja da Bog oprašta čak i onima koji nemaju čvrstu namjeru pokajati se i u budućnosti izbjegavati grijeh. Kako na to gledate?

- To je jedna od tema koja je prisutna u kršćanstvu praktički od samog početka. Katolički filozof i teolog Origen s početka trećeg stoljeća vodio je kršćansku školu u Aleksandriji. Jedan je od najpoznatijih teologa stare Crkve. On je pisao o tome kako će dragi Bog, jer je On milosrđe samo, u konačnici kada dođe opći sud primijeniti kriterij beskrajnog Božjeg milosrđa, a ne kriterij pravde. Po toj teoriji svi će se spasiti. Ta se teologija vrlo često reciklira. Ono što je opća kršćanska istina jest da su raj i pakao trajne kategorije.

Isus u prispodobi kaže da je provalija između jednih i drugih tolika da nema prijelaza. Želimo i molimo da se spase svi, ali tko će u nebesa, a tko u pakao, mi to ne znamo. Jedino što znamo jest da su oni beatificirani i kanonizirani u nebesima.

Kod nas je veliki broj ljudi u beznađu te nadu pronalaze u Njemačkoj i drugim zemljama. Kako ih ohrabriti, ojačati im vjeru i nadu, prije svega za nastavak života i življenja ovdje?

- To je zajedničko poslanje i nas iz Crkve, ali i svih onih koji vode javni društveni život, bilo politički, kulturni, gospodarski, medijski ... Svi bismo trebali biti proroci nade, tako da stvaramo povoljne uvjete. Bez te službe definitivno se ne postaje sretan. Bez nade nema sreće. Nada je ono što osmišlja i vodi ljudski život. Ustvari, nada je konstitutivni element kršćanske vjere. U Poslanici Hebrejima vjera se definira kao “već neko imanje onoga čemu se nadamo i uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo”. Dakle, nema kršćanske vjere bez nade. Kada bismo je isključili, doveli bismo samo kršćanstvo u vrlo krivotvorenu situaciju.

Dakle, jedva da bi to nešto od kršćanstva i bilo. U konkretnom životu, posebice na području kakvo je BiH, to poslanje, odnosno ta proročka služba propovjednika, svjedoka i djelatnika nade, postaje još veća obveza. Uistinu mislim da je naša zadaća, prije svih drugih, propovijedati radosnu kršćansku nadu koja će korigirati životnu praksu tako što će u nju još više unijeti vrednote evanđelja.

Iako je broj tradicionalnih vjernika, čini se, velik, malo je praktičnih djela koja bi trebala pratiti svakog kršćanina - ljubav, solidarnost, pomoć bližnjemu... Zašto je to tako?

- Bilo bi vrlo zanimljivo kada bi netko realno predstavio snagu i učestalost svjedočenja na razini konkretne ljubavi ljudi našeg vremena, a onda i suvremenih kršćana. Pripadam među one koji smatraju da, bez obzira koliko god da ima toga konkretnoga karitasa i brige za ljude, to nikada nije dovoljno.

Uvijek treba i može se više. No, imam dojam da je teško naći vrijeme u povijesti u kojemu su to karitativno svjedočenje i ta konkretna solidarnost bili toliko izraženi kao što su danas. S druge strane, ako vratimo priču na kršćansku svetost, u posljednjih 200 godina više je proglašeno svetaca nego u svim stoljećima prije toga. Nikada u svojoj povijesti Katolička crkva nije imala toliko misionara kao tijekom 20. stoljeća. Istodobno to 20. stoljeće je i stoljeće mržnje, dvaju svjetskih ratova, koncentracijskih logora, zlih ideologija. S druge strane, ono je i vrijeme tolikih svjedočanstava dobra, karitativnoga rada, pomoći.

Hvala Bogu da je tako i trebamo se napajati pozitivnim primjerima i vijestima, širiti nadu. Npr., o Indiji možemo govoriti kroz prizmu sirotinje, gubavaca, zapuštenosti ili pak kroz primjer ljubavi Majke Terezije i tolikih drugih socijalnih službenika, ovisno o tomu želimo li naglasiti samo problem ili tražiti rješenje za njega. Ako slijedimo velike primjere i izgrađivamo sustave dobrote, uspjet ćemo rješavati probleme. Isto vrijedi i za našu Crkvu među Hrvatima. U našem svijetu, pa i u našoj neposrednoj blizini, ima mnogo primjera dobrote, ali mi smo svejedno okupirani crnom kronikom.

Rijetke su izdavačke kuće koje u svojim izdanjima imaju rubriku dobrih vijesti, dok rubriku crne kronike imaju skoro svi. Isto tako, primjera radi, o našim bolnicama uglavnom se ne priča dok ne premine neki pacijent, a ti isti liječnici ozdrave tisuće ljudi. Rijetko se govori o dobru. Naspram tomu, mislim da bismo mnogo doprinijeli jačanju nade kada bismo promovirali pozitivne primjere, djela, vrijednosti i vijesti. Evo, pozivam vaše novine da otvore stalnu rubriku dobrote. Puna je zemlja dobrote Gospodnje i dobrih ljudi!

 

(Izvor: Večernji list BiH)

Komentari:

No comment.

Sve za narod!

Top teme

Trach

Promo

Kolumna