Konačno su naši, crno na bijelo, potpisali da BiH treba ići za Europom i u Europu. Doduše, nešto su se nećkali iz SNSD-a, jer su sitnicu kao što je europsko opredjeljenje, uvjetovali sitnicom o Džaferovićevoj smjeni.
Kao da godinama s njim ne dijele vrlo skupe zastupničke fotelje.
Ipak, ono što mogu primjetiti je da nam u politici vrije i samo je pitanje trenutka kada će ova naša balkanska čaršija opet proključati, propištiti kao pretisov lonac.
U BiH je došla nova, mlada visoka predstavnica, pokupila mukotrpno dobivene autograme i slavodobitno, kako nekada Tuđman za Hrvatsku, izvijestila svoje briselske kolege: “Imamo BiH”.
Ali, teško će to tako biti.
Zar ne svjedočimo da potpis i obveza, parafiranje nekog političkog dogovora, ovdje u BiH, vrlo lako i prečesto postaje mrtvo slovo na papiru? Dobro zna većina naših tzv. lidera, da njihovi potpisi o europskoj opredjeljenosti Bosne i Hercegovine ka Europskoj uniji znače kraj njihovih manipulativnih politika, lažne brige za svoje narode i ekskluzivnog kraljevanja u ovoj bh. zoni sumraka i to iz jednostavnog razloga: jer je teško potpisati svoj kraj.
A kad smo već kod kraja: Eto dogodi se i to da je mladi Mostarac od rođenja, prvi put ‘tabanao’ Starim mostom i starom jezgrom rodnog grada, koje je vidio samo na televiziji. Dok su Antu anonimni komentatori nemilice razapinjali zbog uvjerenja da ‘muslimane s one strane može prepoznati po boji kože, govoru i majici’, on je već snimio svoju šetnju Starim mostom.
Nije kriv mladi i iskreni Ante. Mogao je to biti i Ivan, Luka, Petar ili Mate. Ali, loša vijest je uvijek “bolja vijest” i u cijeloj hajci ostade neprimijećen i prešućen Matej, njegov školski kolega, koji reče da ga njegovi roditelji uče ljudskim vrijednostama.
Mnogi ugledni mostarski roditelji uhvatili su se za glavu nakon što su vidjeli kako im se djeca iskreno u kameru ispovjediše, mnoge su ganule suze djevojke ‘s one strane’ što ostade bez prijateljice ‘s ove strane’.
Ali, što su naši mladi krivi?
Znale su liske iz Perspektive koga će pitati o Mostaru i tko će im iskreno, bez uvijanja i na prvu, bez političkih spinova i foteljaških ‘dealova’, beskonačnih pregovora, govoriti o životu u Mostaru – mlade, neiskvarene, iskrene duše.
Džaba je nama starijima sada govoriti da to nije tako, da su maloljetnici govorili bez roditeljskog potpisa, što i jest najveći prospust mirotvoraca.
Džaba je nam je sada krečit’ u Mostaru. Okrečiti Mostar jedino mogu mladi iz ‘Perspektive’.