Brisanje Jugoslavije iz kolektivnog sjećanja

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Zašto im smetaju toliko jugoslavenski simboli, zašto baš ta zvijezda petokraka i jugoslavenska zastava? A ne smetaju im fašistička zastava i nacistički simbol, ha? Otkud toliki strah od…obične zastave?

Piše: Mario Nakić/LIBERAL

Tih smo se pitanja naslušali proteklih dana u hrvatskim medijima gdje nas pametna i urbana klika podsjeća da je “Jugoslavija dio naše povijesti, ne možemo od toga pobjeći”. Riječka antifašistička “umjetnička” skupina je tim povodom organizirala sarkastični događaj “Brisanje Jugoslavije iz kolektivnog pamćenja”.

Super! Ali ima jedna sitnica koju ova urbana i intelektualna, a nadasve obrazovana elita, “slučajno” preskače, kao da namjerno želi izbrisati iz kolektivnog sjećanja. Jedna sitnica baš iz povijesti, a tiče se direktno te simbolike za koju se kunu da je “samo umjetnost, a ona mora biti provokativna”. Koja bi to sitnica bila, pitate se?

Možda činjenica da je Hrvatska prije manje od 30 godina vodila krvavi rat protiv Jugoslavije i njene službene vojske. Rat za samostalnost, za opstanak, a za dobar dio našeg stanovništva to je bio rat za goli život. Nevjerojatno, zar ne?

I kako sad, zašto se sad odjednom toliki ljudi bune baš na tu simboliku? Zašto se ne bune na simboliku država koje nisu ni postojale za našeg života? Zašto im smetaju baš oni simboli pod kojima su bili bombardirani i pod kojima su otjerani iz svojih domova, pod kojima su im bili ubijeni članovi obitelji?

Stvarno teško pitanje za našu urbanu i pametnu elitu. Vjerovali ili ne, nitko od njih se nije dosjetio da bi možda to mogao biti razlog otkud toliki otpor njihovoj omiljenoj “umjetnosti”. Možda su ljudi stvarno osjetljivi na simboliku koja ih podsjeća na najveći strah i traume koje su doživjeli.

Ne možete pobjeći od povijesti

Priče o totalitarizmu su zanimljive nama, liberalima, ali većina ljudi realno neće imati ništa protiv jednog niti protiv drugog totalitarizma. Stvari kao što su sloboda govora, politička sloboda, sloboda poduzetništva, trgovine i rada za većinu ne znače ništa. Ako neće živjeti puno gore od svojih susjeda, neće se buniti, bez obzira u kakvom bili siromaštvu. Ono što zaista ostavlja negativan trag, to je strah koji se teško može u ratu izbjeći. Ja to znam jer i sam sam doživio dio, doduše ne one najgore stvari, ni približno, ali opet dovoljno da znam što je rat i kakve posljedice ostavlja na ljude.

Oni koji ignoriraju ove činjenice ne samo da pokazuju krajnju socijalnu neosjetljivost, već i bezobrazluk. Ne pričamo o nekolicini ljudi koja je proživjela strah u ne tako davnom ratu, nego o barem trećini tadašnjeg stanovništva RH. Mnogi od njih živi su i dan-danas. Ignorirati njihovo sjećanje i ponovno proživljavanje bolnog iskustva svaki put kad im netko maše tim simbolima znači biti stvarno bezobrazan.

Da, bezobrazan kao da dođeš usred Izraela, nakačiš tamo nacističku zastavu u Jeruzalemu na ulici i kažeš: “Pa što hoćete, to je dio naše povijesti. To je umjetnost. Vi seljačine to uopće ne razumijete.”

No, to nije nešto što bi trebalo zabraniti, ne daj Bože! Ljudi koji žele biti šupci, trebaju imati slobodu da svima pokažu da su šupci. Oni koji žele slaviti totalitarizam i agresore, trebaju imati slobodu da svoje stavove javno iskažu, tako da znamo s kime imamo posla. Meni je samo žalosno što se naši ljubitelji totalitarizma i agresije na RH jadni srame to priznati pa pokušavaju svoje osjećaje zamotati u celofan “umjetnosti”.

Iako je to očito iz aviona, ne smijete im ni slučajno reći da su to što jesu – Jugoslaveni, ljubitelji komunizma, jugonostalgičari. O, ne! Jako će se uvrijediti. Oni samo cijene pravu umjetnost. A nema umjetnosti bez spomenika komunizmu, manifesta ujedinjene komunističke partije i izvođenja komunističke budnice na svečanom otvaranju. Oni zapravo toliko žarko žele promicati komunizam, ali to ne smijete tako reći.

Domoljubna umjetnost

Ironično je u cijeloj priči što oni čine cijelo vrijeme stvari za koje optužuju svoje protivnike, najljuće ratne neprijatelje, a to su – Hrvati. Sjećate se kako je Sanja Modrić na Telegramu nakon godišnjice Oluje pisala kako je “dosta priča o ratu” pa smo onda otkrili da je Telegram pisao o ratu više od svih ostalih portala zajedno? E, ista ta Sanja Modrić se sada čudom čudi što državni vrh RH nije došao u Rijeku na obilježavanje Komunističkog manifesta ujedinjenog građanstva Rijeke.

A ja se pitam što bi državni vrh RH uopće radio tamo. Pa što bi radili državnici jedne države, koja je prije 30 godina vodila rat za neovisnost protiv druge države, na događaju gdje se slavi ova druga država i njeni simboli?

Ne vidim apsolutno nikakvu razliku između Bujanca i Duhačeka, između Željke Markić i Sanje Modrić. To je sve isti tip ljudi, samo druge strane iste kovanice. Jugoslaveni su mi ipak posebno žalosna sorta, moram priznati. Zamislite da živite u državi koja je porazila vašu domovinu, da vaša domovina više ne postoji nigdje i da svoje domoljublje morate kodirati i pakirati u “umjetnost”. Tužno, zar ne?

P.S. Naslov i naslovnu fotografiju sam “maznuo” od Romana Bolkovića.

Share.

Comments are closed.