“Biraj” – to je riječ liječnika u sobi punoj novorođenčadi Ginekološke klinike, Kliničkog bolničkog centra ‘Zvezdara’ u Beogradu koja je 1988. šokirala Marka Ivića. Ovaj Kuprešanin 40 godina sa suprugom živi i radi u njemačkom gradiću Landshutu. Na žalost san o vlastitom djetetu nije bio ostvariv i zato se ideja o usvajanju djeteta činila dobrim rješenjem. “Željeli smo usvojiti napušteno dijete iz sirotišta. Igrom slučaja upoznao sam čovjeka iz Bugojna koji mi se predstavio kao Dragan i on mi je kazao da ima rješenje za mene u Beogradu. Otputovali smo u Beograd i jako sam se iznenadio kada mi je rekao da parkiramo vozilo kraj rodilišta. Mislio sam da ćemo otići u sirotište”, svjedoči Marko Ivić u razgovoru za Deutsche Welle. Nakon što je obukao bijeli mantil, koji mu je dala medicinska sestra, krenuo je s liječnikom u obilazak rodilja, gdje je dodirivanjem kreveta trebao dati znak liječniku koja je od rodilja najsličnija njegovoj supruzi kako bi posvojio upravo dijete koje će najviše nalikovati novim roditeljima.
Rodilište – trgovina djece
“Pitao me kako izgleda moja žena, a ja sam odgovorio da je crnka. Poslije me je odveo u baby box s bebama i rekao mi da izaberem bebu. Doslovno mi je rekao: ‘biraj’. Rekao je da se po djetetu plaća 10.000 DEM, a ako želim blizance, onda 15.000 DEM, da će sve papire srediti kao da je moja žena rodila. Čak mi je govorio da i moje njemačke prijatelje, ali i naše ljude, upoznam da u tom rodilištu, mogu dobiti dijete ako to žele. Kada je to govorio, predstavljao se kao veliki humanista jer su to, navodno, djeca iz siromašnih obitelji ili studentica koje nisu znale što bi s njima. Znao sam da to nikako ne može biti u redu. Rekao sam da ću razgovarati sa ženom i otišao”, prisjeća se Marko.
(foto: Marko Ivić ookazuje na ulaz KBC ‘Zvezdara’, gdje su mu 1988. nuđene bebe na prodaju)
Međutim, prije dvije godine jedan prilog koji je vidio na NTV Happy uznemirio ga je. To je bila priča o ženama iz Udruženja nestalih beba Srbije. Preklinjale su za istinu o svojoj nestaloj djeci – sumnjajući da su postala žrtve trgovine ljudima. “U Njemačkoj volimo pogledati naše TV kanale, saznati što se događa u našoj zemlji i zemljama bivše Jugoslavije. Supruga i ja gledali smo tu emisiju i ja sam samo kazao: Ane moja, to smo mi mogli biti. Mi smo mogli to ukradeno dijete kupiti. Mi smo mogli biti kupci. Ostali smo šokirani. Vidio sam te majke i rekao da neću šutjeti. Odmah sam nazvao broj s ekrana gdje se pozivalo da se jave majke koje smatraju da su im djeca nestala”, govori ovaj čovjek. Nakon toga, on je uskoro, ponovno, putovao za Beograd…
Ekskluzivnu priču DW-a možete pročitati OVDJE.
/Republikainfo.com/