Filmom Aleksi, dubrovačka redateljica i scenaristica Barbara Vekarić, napravila je iskorak u hrvatskoj kinematografiji. U središtu je zbivanja dvadesetosmogodišnja Aleksi, ekscentrična umjetnica koja se spletom okolnosti vraća u roditeljski dom. Na otoku okupanim suncem glavna junakinja, odnosno antijunakinja prolazi kroz fazu propitkivanja identiteta, otkrivanja sebe i svoje seksualnosti.
Film je prožet dozom dalmatinskog humora, prizorima pelješkog krajolika koji oduzimaju dah i izmjenom eksplicitnih scena koje zadržavaju pažnju gledatelja. Obradom aktualne tematike, redateljica Vekarić pokazala je da je moguće izaći iz okvira ratne problematike po kojoj je prepoznatljiva hrvatska filmska scena. Aleksi svojom buntovnošću, nepredvidivošću i ishitrenošću odskače od klišejiziranih i tipiziranih ženskih likova, pokazujući time da je osoba od krvi i mesa, koja upada u nevolje i griješi u potrazi za vlastitim identitetom.
Razgovarala: Anita Ivanković
Gdje ste pronašli inspiraciju za film Aleksi?
– Inspiracija je jednim dijelom došla iz različitih situacija i životnih izazova s kojima se susreću djevojke moje generacije, odnosno one koje sada sazrijevaju i pripremaju se za “ozbiljniju“ fazu života. Iz moje je vizure taj period obilježen čekanjem da se nešto dogodi, da se oslobodi radno mjesto ili da se ukaže neka prilika. Ta faza čekanja bila mi je važan motiv u filmu.
S obzirom na to da je u filmu naglasak na netipičnom ženskom liku, kakve su bile reakcije javnosti?
– Aleksi sam pogledala tridesetak puta s publikom u različitim dijelovima svijeta te u različitim uvjetima. Cilj toga gledanja bila je analiza komunikacije filma s različitim skupinama, pri čemu sam pokušala što objektivnije pristupiti filmu, kako bih došla do određenih zaključaka koji bi mi koristili u daljnjem razvoju i radu na budućim filmovima. Uglavnom prevladavaju pozitivne reakcije, a kao zemlje s izrazito pozitivnim reakcijama istaknula bih SAD, zemlje Latinske Amerike i Srbiju.
Aleksi je film koji ruši stereotipe o ženama. Smatrate li da bi mogao izazvati neku vrstu katarze u ženskog dijela publike?
– Privlače me priče koje se fokusiraju na snažne individue, pogotovo one s potencijalom da redefiniraju određene društvene standarde. Promatrajući vršnjakinje iz svojega okruženja, nisam mogla ne primijetiti taj unutarnji sukob koji se pojavljuje u srednjim i kasnim dvadesetima kada se djevojke pitaju što dalje trebaju činiti.. Ako to potakne neke od njih da budu svoje, tim bolje.
Može li Aleksi utjecati na percepciju mladih žena o sebi?
– Filmovi imaju moć da kreiraju uzore i modele, a uglavnom gledamo jedne te iste tipove junakinja u filmu – lijepe, slatke, primjerene. Pa, pomislih, nije loše da se tu i tamo pojavi jedna divljakuša, žena-nered koja ignorira standarde koje društvo postavlja pred pojedince. Bilo je zabavno pisati Aleksi, i nadam se da sam pridonijela različitosti junakinja na velikom platnu. Netko će se već poistovjetiti s njom.
Budući da je film prožet i egzistencijalnim pitanjima, mislite li da bi se mlađa publika mogla donekle poistovjetiti s glavnom junakinjom?
– Svi mi koji smo radili na filmu nadamo se tome. Tihana je Lazović sjajno utjelovila Aleksi, i vjerujem da ju je uspjela približiti mlađim djevojkama te da je svakako važan faktor “poistovjećivanja”.
Želite li se nastaviti baviti filmskom umjetnošću u budućnosti?
– Zasada želim, a nadam se da ću imati sreće i zdravlja kako bih realizirala i neke druge projekte.
Kojom biste se tematikom voljeli pozabaviti?
– Željela bih napraviti jedan “road trip” film kao i film o prijateljstvu u idućem desetljeću.
/Republikainfo.com/