Nenajavljeni uragan straha

Detalji

Objavljeno Ponedjeljak, 02 Srpanj 2018 08:19

Simptom straha je rastrojstvo. Pomiješano s elementima panike, doslovno opustoši tijelo. Strah je kao uragan. Nenajavljeni uragan. Štete se mjere u polomljenim i razrušenim temeljima na kojima smo do tada gradili svoj život i svoje gledanje života, iščupanim korijenjem stabilnosti s kojim smo do tog trenutka hodali zemljom.

Piše: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja
Foto: Goran Primorac


Još dok je bila mala, mama joj je često govorila, "ti si naše svjetlo", u mraku bola iznenadnog i preranog odlaska maminog tate.
Ona se i osjećala tako. Vedro. Veselo. Razigrano. Dok je odrastala bila je besprijekorno, poslušno i odgovorno mlado biće. "Rano je odrasla", mnogi bi rekli.

Rado su s njom razgovarali i stari ljudi s kojima je pronalazila poveznicu i nije ih smatrala napornima. Naprotiv. Donosila im je radost, a oni njoj mudrost. I tako je "malo svjetlo" odraslo u djevojku. Bila je prepoznatljiva po kreacijama koje je znala nositi. Zaposlila se na izuzetno neobičnom radnom mjestu u svom gradu, zaljubila se u život i zaljubila se u njega.
 
Toga jutra, kad je ljetno sunce obećavalo izuzetan dan, krenula je na svoj omiljeni posao. Lepršava i zanosna. Sa životnim žarom koji se ulijevao u mnoge želje i ideje koje je njena glavica nosila, ne sluteći životni preokret u koraku koji je uslijedio. Zakoračila je i stala. Kamena težina se pojavila niotkud i pritisnula je njeno srce i dah.

Pritisak koji se pojavio od nemogućnosti udaha, prelomio ju je preko želudca i izazvao gubitak osjeta vlastitog tijela.

U glavi se pojavio kaos koji je munjevito slao misli - "poludjet ću" i "umirem". Ljude koji su slučajno prolazili nije mogla dobro vidjeti. Paralizirala se u mjestu tih nekoliko vječnih sekundi i djelićem prisutnosti, okrenula se unatrag i ne zna ni ona kako, vratila se kući. Legla je u krevet, ne znajući objasniti što se dogodilo.
Ali je itekako znala da je od tog trenutka svjetlo u njoj bilo ugašeno. Zavladao je mrak i strah.
 
Strah je vrlo razarajuć  osjećaj. Kad se on pojavi u preplavljujućem obliku onda govorimo o nezdravom strahu. A on je posljedica određenih psiholoških poremećaja koji se pojave u određenom trenutku života zbog mnogih znanih i neznanih razloga i ljudskih doživljaja.

Nimalo lijepih. I nataloženih.
 
Ona se nastavila tresti u krevetu i neobjašnjivo gubiti kontrolu nad svojim umom, a i tijelom. Bila je u šoku i neznanju što se događa. 
 
Simptom straha je rastrojstvo. Pomiješano s elementima panike, doslovno opustoši tijelo. Strah je kao uragan. Nenajavljeni uragan. Štete se mjere u polomljenim i razrušenim temeljima na kojima smo do tada gradili svoj život i svoje gledanje života, iščupanim korijenjem stabilnosti s kojim smo do tog trenutka hodali zemljom.

Razrušenim vezama sa ljudima s kojima smo se smijali i uživali u ispijanju kave, razrušenom vezom sa sobom i izgubljenim smislom za bilo što. Jedino što smo dobili napadajem neizdrživog straha su nove količine straha čije sjeme klija tamo gdje smo se najmanje nadali i gdje smo bili neustrašivi.
 
U tim trenucima, ne znamo kud ćemo. Tijesna nam je i vlastita koža. I počnemo bježati od tog, bježati od sebe. Ali je i dalje tu. U nama. Od sebe ne možemo pobjeći, a ne možemo vratiti stabilnost jer je strah probio sve barijere psihološke i tjelesne izdržljivosti.

U vlastitom tijelu smo na skliskom terenu i hodamo na prstima u najdubljem dijelu sebe, u stanicama, tiho osluškujući, hoće li eskalirati. I taj podrhtavajući i prijeteći strah, koji stalno odvlači pažnju, s epicentrom u trbuhu, u  blažoj varijanti je oko 3,8 stupnjeva po Traumi, tako da se osjeti i u okolnim područjima. U vratu, vratnoj kralježnici, srcu, zdjelici, ramenima, rukama,  glavi i u nogama tako da ih presječe pa se urušimo i srušimo na krevet. 

Ovakva stanja su živa patnja. Potrebna nam je stručna pomoć.
 

Nastavlja se...
 

Komentari: